Kategorije
Sobno bilje

Senecio L. (Kostriš)

Široko rasprostranjena porodica glavočika Compositae u svom osvajanju svijeta učinila je brojne prilagodbe koje su bile odgovor na različite životne uvjete. Tako rodove glavočika tratinčica (Bellis), ambrozija (Ambrosia), kamilica (Chamomilla) vrlo često srećemo na travnjacima, dok u povrtnjacima artičoke (Cynara) uzgajamo kao gurmansku poslasticu, a suncokret (Helianthus annuus) kao vrijednu uljaricu. Osim na kopnu, glavočike susrećemo kao vodeno bilje ili kao epifite na granama drveća, no za nas ljubitelje sukulentnog bilja postavlja se pitanje, “Gdje možemo pronaći tuste glavočike?”

Kako bi pronašli sukulentne glavočike moramo se uputit na suha afrička područja, gdje rastu rodovi Othonna i Senecio. Od ova dva sukulentna roda u zbirkama vrlo često susrećemo pripadnike roda Senecio, dok pripadnike roda Othonna vrlo rijetko susrećemo, stoga ću vam u ovom prilogu približit rod Senecio.

Ovaj veliki rod od preko 1.000 vrsta čiji predstavnici u našem podneblju rastu kao dio travnjaka i livada, uključuje i stotinjak sukulentnih vrsta, uglavnom iz Afrike i Indijskog potkontinenta. Uzgajaju se radi svog dekorativnog lišća i vrlo raznolikih oblika rasta ,od visećih perli do prostranih grmova. Cvijet se rađa na dugoj stapci u proljeće, ljeto ili jesen, te mogu potrajati za razliku od drugih sukulenata. Najbolji način razmnožavanja je putem reznica koje nakon zakorjenjavanja dobro rastu. Većina senecija nije zahtjevna u uzgoju, osim madagaskarskih koji traže nešto toplije uvjete tijekom zimskih mjeseci. U literaturi pripadnike ovoga roda možemo pronaći pod nazivom Kleinea.

Senecio grantii (Hook.f.) Sch.Bip.
Gusti grm, sa stabljikama (20-40 cm) koje se razvijaju iz gomoljastog korjena. Listovi su plavo zelene boje 5-6 cm dužine. Ono što posebno krasi ovu biljku je lijepi crveni cvijet nalik karanfilu, koji i do sedam dana zna krasit ovu biljku. U prirodi je ovaj senecio široko rasprostranjen i naseljava Etijopiju, Keniju, Somaliju i Tanzaniju.

Senecio haworthii (Sw.) Steud.
Grm do 30 cm visine s drvenastom stabljikom iz koje se spiralno razvijaju sabljasti listovi do 5 cm dužine presvučeni srebrno sivim dlačicama. Tijekom vegetacije slobodno zalijevamo ali moramo izbjegavati zalijevanje po tijelu, jer prekrasne srebrnkaste dlačice na listovima mogu posmeđiti od vode. Ovu omiljenu biljku tijekom zimskih mjeseci potrebno je držati u suhom režimu, na ispod 5 °C. Kako tijekom vremena gubi doljnje listove  dobro je s vremena na vrijeme spuštati vršni dio rezanjem i ponovnim zakorjenjivanjem. Cvate tijekom srpnja narančastim ili žutim  cvjetovima poput tratinčice. Domovina ovog senecija je Južna Afrika

Senecio serpens
Vrlo atraktivan polegnuti grm s tendencijom grananja iz sukulentne stabljike. Listovi su plavo-zelene boje. Zahtjeva osunčana i suha staništa s bogatim organskim supstratom. Na toplijim mediteranskim područjima može se uspješno uzgajati na otvorenom. Ovaj senecio potječe iz Južne Afrike

Senecio scaposus DC.
Ovaj senecio vrlo je sličan S. Haworthi, od kojeg se razlikuje nižim i zbijenijim rastom. Listovi su jednako tako presvučeni srebrnkasto-sivim dlačicama, no listići su nešto duži (7-8 cm). Cvate tijekom srpnja i kolovoza, a žuti cvijet nalik na cvijet margarete otvara se iz tvrde glavice koja se nalazi na dugoj stapci. Domovina ovog senecija je Južna Afrika.

Kategorije
Sobno bilje

Prezimljavanje hibiskusa

U ovome članku odlučio sam vam prenijeti svoja iskustva s uzgojem hibiskusa u stanu, zatvorenom prostoru, s posebnim naglaskom na zimski period. Također ću se osvrnuti na period mirovanja u hladnom prostoru u zimskom periodu. Na taj način želio bih vam pomoći da shvatite što im odgovara te kako izbjeći moguće pogreške, koje bi mogle biti i kobne za njih u tom trenutku.

Tropski hibiskusi (Hibiscus rosa sinensis) su biljke tropskih klimatskih područja, gdje su u vegetaciji cijelu godinu, te rastu zasađeni u zemlji kao grmovi i u loncima, onako kako ih mi uzgajamo. Ponegdje se i kod nas može pronaći sadnica zasađena u zemlji, pogotovo na našim južnim otocima i oko Dubrovnika. Dolaskom hladnijih dana i zimskog perioda, naše ljubimce sklanjamo na skrovita mjesta gdje temperatura ne može padati ispod nule. Postoje dvije solucije; staviti ih na hladno i svijetlo mjesto, u totalnu fazu mirovanja ili unijeti ih u toplinu doma gdje će nastaviti rast i cvatnju cijelu zimu. Objasniti ću vam detaljno moja iskustva s njima u oba slučaja.

Stavljanjem hibiskusa na zimovanje u hladnu prostoriju, najbitnija stavka je da na tom mjestu temperatura ne može padati ispod nule. Najoptimalnija temperatura je od 5 – 10°C. Slijedeća vrlo bitna stavka je da prostorija nije mračna. Sunce nije obavezno, dovoljna je normalna količina svjetlosti koja dolazi kroz prozor. Vlažnost supstrata mora biti minimalna, jednostavnije rečeno više suho nego mokro. Ukoliko je biljka presuha, biljka će vam sama dati signal sa mlohavim, opuštenim listovima, koji, kada malo zalijete biljku, postaju (u roku od nekoliko sati do najviše jednog dana) kruti i ispravljeni. Uvijek zalijte sa lagano mlakom vodom. Vrlo bitna stavka uspjeha je i konstantno provjetravanje (ali ne raditi to kada su vani temperature ispod nule). Hladni, ustajali, vlažni zrak doprinosi razvoju bakterija, pogotovo botritisa, pepelnice, truleži itd, pa je prozračivanje vrlo bitno. Preventivno, ako hoćete, (ja to ne prakticiram) možete obaviti prskanje fungicidom. Znači, prije unošenja na zimovanje u zatvoreni prostor i na taj način vjerovatno nećete imati prethodno navedenih problema. Uvijek kontrolirajte i čistite trule listove, pupoljke ili otpale cvijetove i problema ne bi trebalo biti uz poštivanje ovih ostalih navedenih uvjeta. Premještanjem biljaka na mjesta za zimovanje na hladnom, neminovno će doći do odbacivanja lišća i pupoljaka, u manjoj ili većoj količini, što ovisi o položaju, svjetlu, jačini biljke, vremenu unošenja itd.. To vas ne treba posebno opterećivati, to je normalna reakcija biljke na novonastale uvjete…

Na proljeće, neposredno pred početak vegetacije, kada temperature počmu rasti, hibiskuse iznosite van na stalna mjesta i orežite ih ukoliko je potrebno. Presađivanje ne vršim tada, nego nakon mjesec ili dva, kada biljka debelo krene u vegetaciju. Žilni sistem uopće ne diram prilikom presađivanja, nego očistim i skidam stari supstrat gdje nema nikakvih jačih žila. Žile ne kidam niti režem i na takav način biljku mogu presaditi kad god želim, jer ne proživljava nikakav stres (bez obzira i da je prepun cvijeta u datom trenutku) te nema nikakvih loših nuspojava. U isti ili malo veći lonac sadim ga ponovo, stavljanjem novog supstrata na dno lonca, onda korijenovu balu sa starim supstratom i zaspem ponovo novim supstratom sa strana i površinski. U svaki supstrat obavezno stavljam dosta perlita radi veće rahlosti supstrata i bolje drenaže. Nikada vam neću preporučiti da hibiskusu totalno ogolite žilni sistem da bi mu promijenili zemlju (supstrat), makar bio u totalnoj fazi mirovanja. Moja iskustva s takvim načinom presađivanja su vrlo porazna, a ishod upitan. Ne preporučujem!!!

Još jedna sitnica. Ja svoje hibiskuse kalemim na podloge koje su puno jače i izdrživljivije nego oni sami, tako da je njihov rast puno jači, dugovječniji su i izdržljiviji. Međutim, s godinama sam shvatio da i pojedine podloge nisu baš onakve kakve bi trebale biti, tako da danas koristim samo one koje su mi se sve ove godine pokazale najbolje. Zašto vam ovo pišem. Ovdje na fotografiji možete vidjet dva hibiskusa i njihov izgled sada, u ovim uvjetima hladnog zimovanja kako sam vam opisao. Jedan (lijevi lonac) izgleda savršeno, a drugi (desni) izgleda jadno, na samrti, tako rekući… Oba su kalemljena, ali na različitoj podlozi. Iz mog dosadašnjeg iskustva, ovaj desni će preživjeti, ali će mu trebati malo duže vremena da se oporavi od ovih zimskih uvjeta. Također, treba se obavezno drastičnije rezati na početku vegetacije. Isti mogu izgledati i svi hibridi uzgojeni na vlastitom žilnom sistemu i zbog toga, na ovaj način, želim da shvatite o čemu se radi, da preuranjeno ne pomislite da su propali pa ih bacite. U 90% slučajeva se obnove. Radi svega toga tu podlogu uopće više ne koristim, a niti hibridne biljke hibsa ožiljavam reznicama, jer i one izgledaju većinom obješeno i mlohavo u zimskom periodu kada su u stanju mirovanja. Kalemljeni hibiskusi na pravim podlogama nemaju ovih simptoma, vrlo su jaki, krutih, jakih listova…

Premještanjem hibiskusa u toplinu doma, uz sunčane prozore ili klizne stijenke, svijetla i topla mjesta, unosite dašak egzotike u zimskim danima. Cijelu zimu moj dnevni boravak i kuhinja prepuni su hibiskusa u cvatu.Ukoliko ste u mogućnosti preporučujem ovu vrstu prezimljavanja. Njihovi cvijetovi sada traju os 3 – 7 dana, ovisno o sorti. Unio sam ih u kuću kada je temperatura vani bila oko 15°C, tako da nisu imali nikakvih šokova i stresova radi velike razlike temperatura, te na takav način nisam imao nikakvih negativnih reakcija u smislu odbacivanja listova i pupoljaka. Još nešto što je pridonijelo da nemaju nikakvu lošu reakciju na premještanje je pojačano prehranjivanje u toku ljeta i jeseni, folijarno, preko lista, uz pojačano dodavanje magnezija koji je vrlo bitan kemijski element upravo za ove slučajeve sprječavanja drastičnog odbacivanja lišća i pupoljaka, a i neke druge momente. Zemlja ne bi smjela biti nabijena, teška, nego uvijek laganija i rahlija, i kao što sam naveo ranije, uvijek stavljati dosta perlita…. Listovi na mojim hibsima su vrlo jaki, tamno zeleni i kruti poput brusnog papira. Vrlo važna stavka je zalijevanje. Nikada ne pretjerujte sa zalijevanjem, bolje više puta po manje, radije više suh nego prenatopljen supstrat. Obavezno uvijek zalijevati lagano mlakom vodom Hladna voda iz vodovoda, jače zalijevanje, loša drenaža, zimi kod hibiskusu u rastu može uzrokovati drastično odbacivanje listova (zelenih) i pupoljaka, odjednom. U proljeće, čim zatopli, premještam ih van, malo ih porežem i presadim (u ovom slučaju možete odmah), i stavim na stalno mjesto gdje vrlo brzo kreću u novi rast i cvatnju.

Pošto moji hibiskusi sada u kući cvatu vrlo intezivno, redovito ih oprašujem, želeći dobiti neke nove ljepotane, hibride, sa nekim novim svojstvima, bojama itd, a o tome u slijedećem broju… Srdačan pozdrav

Kategorije
Sobno bilje

Dracena (Zmajevac)

Zmajevci (Dracena sp.) biljni je rod niskog drveća i grmlja iz porodice Liliaceae. Obuhvaća 40-ak vrsta iz tropske i suptropske Afrike, Azije i Amerike. Zbog dekorativnih je listova i nevelikih zahtjeva jedna od čestih lončanica u nas. Prema legendi ovo je drvo izniklo na mjestu gdje se prolila zmajeva krv. U pradavno vrijeme, zbog uvjerenja da imaju čudotvorne moći, sukobili su se zmaj i slon. Zmaj je izgubio bitku i život, a na mjestu gdje se prolila njegova krv, izniklo je drvo kojemu su čak i stari Egipćani pridavali posebno značenje koristeći ga u procesu balzamiranja. Crvena smola koja ističe iz debla smatra se zmajevom krvlju. Kao kućne biljke možemo naći nekoliko vrsta iz ovog roda:

Dracena marginata – obrubljeni zmajevac
Poznat nam je zbog svojih uskih, 30-40 cm dugih listova, obrubljenih grimiznocrvenim rubom. Deblo mu je tanko, često nerazgranato. Zbog sporijeg rasta pogodan je za držanje u stanu.

Dracena deremensis – prugasti zmajevac
Krase ga vrpčasti listovi dugi i do 45 cm, a zeleni listovi su prošarani svjetlije zelenim, žutim ili bijelim prugama.

Dracena fragrans – kukuruzni zmajevac
Sličan je prugastom zmajevcu zbog oblika listova. Međutim, listovi su mu nešto duži, širi i manje zašiljeni. Listovi su također prošarani tamno žućkastim do zlatnim prugama.

Dracena draco – pravi zmajevac
Iako ne toliko česta u domovima, najpoznatija je vrsta iz ovog roda. U naše krajeve donesena s Karipskog otočja, gdje se još uvijek mogu naći vrlo stari primjerci ovog stabla. Karakteriziraju je mačasti listovi plavozelene boje, dugi preko 40 cm. Ako im se osigura dovoljno svjetla, na rubovima se javlja crveni obrub.

Dracena sanderiana – Lucky Bamboo
Ova biljka veoma je popularna. Iako spada u dracene, u većini slučajeva ovu će vam biljku prodati kao bambus. Simbolizira sreću i uspjeh, a izuzetno je jednostavna za uzgoj. Sve što treba jest da joj redovito promijenite vodu svakih desetak dana. Ne treba puno svjetlosti pa je možete staviti u prostorije koje su slabije osvijetljene, jedino što ne podnosi izravno sunce.

Pošto je stanovnik toplih krajeva, zimi zahtijeva minimalno 13°C. Voli svijetli položaj, ali ni slaba sjena nije mu nepodnošljiva. Međutim, nikako ga nemojte stavljati na direktno sunčevo svjetlo jer će mu stradati listovi. Od proljeća ga treba umjereno zalijevati, a zimi oskudno. Obavezno mu treba prskati lišće, a širokolisnim vrstama lišće treba češće prebrisati vlažnom krpom. Kako biljka raste, treba ju presađivati, ali tek kad korijenje ispuni lončanicu. Kod ovih biljaka često se zamjećuje žućenje lišća. Razlog tome može biti suvišak vlage, manjak vlage ili jednostavno starost listova. Ako naglo otpadne veliki broj listova, najvjerojatnije se radi o nedostatku vode, ali ako list polako žuti od vrha prema stapci, vode ima u suvišku. Stoga pripazite na zalijevanje!

Kategorije
Sobno bilje

Najčešće sobne biljke

Iako se veliki broj biljaka može uzgajati u zatvorenim prostorima, nekolicina je onih koje su zastupljene u gotovo svakom domu. Kako neke od njih dolaze u velikom broju sorti, nerijetko se susrećemo s pravim kolekcionarima pojedinih vrsta koje se razlikuju tek u boji cvjetova ili listova. Svaka od njih učinit će naš dom ljepšim mjestom za život.

SOBNA CIKLAMA (Cyclamen persicum)

Ubraja se među omiljene kućne biljke. Prekrasne cvatuće biljke možemo nabaviti od jeseni pa sve do kraja proljeća. Osobito je rado imamo u kući tijekom blagdana. Iako se uzgaja zbog lijepih cvjetova, i sami listovi vrlo su dekorativni. Srcoliki  zeleni, često prošarani bijelom ili kremastom bojom, listovi dolaze na dugim mesnatim stapkama. Iz središta lisne rozete izlaze gotovo bezbrojni cvjetni pupoljci ljubičaste, ružičaste, purpurne, crvene, šatirane ili bijele boje. Za uspješan uzgoj zahtijeva humusno do tresetno dosta kiselo tlo. Najbolje uspijeva u prostorima gdje se temperatura kreće oko 20°C.  U prostorima s višom temperaturom listovi biljke brzo počnu žutit i propadat. Vrlo je osjetljiva na višak ili manjak vlage u tlu zato ju je najbolje zalijevati umjereno svaka 2-3 dana u vrijeme rasta, dok joj je nakon cvatnje potrebno osigurat vrijeme mirovanja kada zalijevanje valja svesti na minimum. Potrebno ju je prihraniti s tekućim gnojivom svaka dva tjedna, osobito u vrijeme cvatnje. Iako je višegodišnja vrsta, kod nas se najčešće baca nakon jedne cvatnje, jer ju je teško natjerati da ponovno procvate. Kako bi što duže cvala, redovito uklanjajte ocvale cvjetove, kao i požutjele listove, pazite na zalijevanje jer višak vode, osobito ako se biljka drži u ukrasnoj tegli, može uzrokovati truljenje i propadanje listova i cvjetova, a potom i cijele biljke.

JEDARCE (Spathiphylum spp.)

Zbog svoje ljepote i prilagodljivosti većini što povoljnijih ili manje povoljnih uvjeta, kao i svojoj izdržljivosti, i ovu biljku često susrećemo kao lončanicu. Krase je veliki tamnozeleni listovi koji dolaze na dugim zelenim lisnim stapkama. Cvate tijekom cijele godine, ovisno o uvjetima uzgoja, a na jednoj biljci može biti i nekoliko cvjetova istodobno. Iako kažemo da se uzgaja zbog cvjetova, ustvari se divimo bijelim pricvijetnim listovima koji obavijaju cvijet. Prilikom sadnje i presađivanja možete koristiti običnu vrtnu zemlju, jer biljka dobro uspijeva u tlu neutralne pH reakcije. Smjestite je na svjetlo u blizini prozora, zaštićenu od izravnih sunčevih zraka koje mogu prouzročit opekline na lišću. Zalijevajte jednom tjedno tijekom zime, dok tijekom ljeta treba zalijevati minimalno dva puta tjedno. Potrebnu količinu vode odredit ćete prema veličini biljke, što je biljka veća, treba više vode. Zbog velike lisne površine dosta vlage gubi transpiracijom, pa u nedostatku vode listovi uvenu. Ukoliko se takvo stanje primijeti na vrijeme i biljka se zalije, vrlo brzo,  kroz nekoliko sati biljka će se oporaviti. Tijekom cijele godine biljku prihranjujte, bilo tekućim gnojivom ili sporootpuštajućim granuliranim gnojivom, tako ćete osigurati učestalu cvatnju. Presađujte svakih nekoliko godina jer nakon presađivanja biljka snagu usmjeri u rast korijena pa izostane cvatnja. Ova biljka je poznata kao jedna od onih što upija zračenje različitih elektroničkih naprava poput računala i televizora, stoga je pogodna za radne prostore i dnevne sobe. Valja napomenuti da su svi dijelovi biljke otrovni, te mogu izazvati blage želučane smetnje ako ih progutate.

ZMAJEVAC (Dracena spp.)

Velik je broj vrsta i sorti pojedinih vrsta koje se kod nas uzgajaju kao sobne biljke. Prirodna staništa nalaze se na području Afrike i Azije, gdje najčešće rastu kao veliki grmovi ili drveće. Zbog ograničenih uvjeta kao sobne biljke ostanu znatno niže. Za uzgoj su zanimljive zbog dugačkih, trakastih širih ili užih vrlo često šatiranih listova. Iako ih inače krase sitni bijeli cvjetovi, kada se uzgajaju kao sobne biljke, tek se ponekad može dogoditi da procvatu. Dobro uspijevaju na svjetlosti, no izravno sunčevo svjetlo može uzrokovati opekotine na listovima, zato je biljke poželjno odmaknuti 1-2 metra od prozora. Vrste i kultivari tamnijeg lišća dobro će uspijevati i u slabije osvijetljenim prostorima. Biljke svijetlih i šatiranih listova treba smjestiti na osvijetljena mjesta zaštićena od izravnih sunčevih zraka, jer u suprotnome svijetle šare s listova mogu izblijedjeti. Biljke treba zalijevati jednom tjedno s malo vode. Preporuka je jednom mjesečno lonac potopiti u vodu dok se zemlja dobro ne napije, a potom nastaviti zalijevati svaki tjedan pomalo. Bez obzira, bilo ljeto ili zima, zmajevce je potrebno prihranjivati svakih 15 dana tekućim gnojivom za lisnate biljke. Ne podnose suhi zrak pa ih je potrebno svakodnevno prskati vodom s gornje i donje strane listova, a ukoliko im je zrak presuh, vrhovi listova će se vrlo brzo sasušiti. Presađivanje biljaka odgodite što više možete, odnosno dokle god korijen ima mjesta u postojećoj tegli. Kako bi biljka bila ravnomjerno opskrbljena hranjivima, površinski sloj zemlje zamijenite svakog proljeća. Lako ih je razmnožiti u svako doba godine pomoću drvenastih reznica, koje će vrlo brzo pustiti korijenje u posudi s vodom. Ipak, ako nije neophodno, razmnožavajte tek od proljeća. Vrlo su dugovječne pa jednu biljku možete imati između 5 i 15 godina.

ASPIDISTRA (Aspidistra elatior)

Iako je ova vrsta danas pomalo zaboravljena, i češće je susrećemo kao zelenilo u rezanim buketima, nekada su kuće bile nezamislive bez barem jednog velikog lonca s aspidistrom. Dobro njegovana izvrsno će pristajati u svaki prostor. Zbog dugih zelenih listova nekima će možda biti poznatija pod nazivom „puničin jezik“. Zanimljivom je čine upravo uspravni tamnozeleni kopljasti listovi koji rastu izravno iz korijena. Cvate vrlo rijetko, a cvjetovi su sitni grimizno obojeni. Upravo to što voli sjenu, čini je pogodnom za ukrašavanje i slabo osvijetljenih kutaka stana ili kuće. Iako dobro podnosi suhi zrak, dobro će podnijeti povremeno tuširanje ili prskanje listova, kako biste je očistili od prašine. Ukoliko imate volje i vremena, listove možete očistiti i mekanom krpicom. Tijekom zime dosta ju je zalijevati jednom u 10–15 dana, dok tijekom ljeta treba više vlage. Prihranjujte hranjivom za lisnato bilje od proljeća pa sve do jeseni jednom mjesečno. Presađujte kada korijen biljke popuni posudu. Najlakše ju je razmnožiti dijeljenjem busena u travnju tako da svaki novi busen ima minimalno dva lista. Zbog malih potreba pogodna je kao biljka za početnike i one koji baš nisu vješti s uzgojem bilja. Jedna je od najotpornijih i najdugovječnijih biljaka pa može živjeti preko deset godina.

VISEĆI SMOKOVAC (Ficus benjamina)

Biljka je koja ima prirodna staništa na području Indije i Malezije, gdje se nerijetko koristi kao drvoredno stablo, a u istoj ulozi ga možemo susresti i u ostalim toplim krajevima diljem svijeta. Kod nas se uzgaja kao sobna biljka i rijetko uspije narasti dovoljno da bi izgledalo kao stablo. Lišće mu je otporno, ovalno, šiljasto, žive zelene boje. Za uspješan uzgoj treba ga smjestiti što bliže prozoru, u suprotnom počne odbacivati listove, što može uzrokovati propadanje cijele biljke u kratkom vremenskom razdoblju. Tijekom zime treba ga zalijevati jednom tjedno, dok tijekom ljeta možete i češće. Ipak, pazite da ne pretjerate jer bolje podnosi manjak vode nego višak. Vlažnost zraka važna je tijekom zime kada ne bi smio biti preblizu radijatora ili nekog drugog izvora topline. Listove prskajte svaka dva dana, najbolje destiliranom vodom kako na listovima ne bi ostale bijele mrlje od kamenca. Tijekom zime biljku nije potrebno prihranjivati, ali s prvim danima proljeća kada se počnu pojavljivati mladi listovi, jednom tjedno biljku prihranite otopinom gnojiva napravljenom tako da u 10 l vode umiješate jedan čep gnojiva za lisnate biljke. Fikus je, osim na nedostatak svjetlosti, osjetljiv i na propuh i hladan zrak, pa ga uvijek smjestite na zaštićeno mjesto, dakle što dalje od ulaznih vrata ili prozora koji se često otvara.  Vrlo je dugovječan pa u optimalnim uvjetima biljke mogu doživjeti do 15 godina. Tijekom ljeta možete ih smjestiti na otvorenom na sunčano mjesto, gdje će vrlo brzo početi dobro napredovati.

GUMIJEVAC (Ficus elastica)

Još je jedna vrst fikusa vrlo udomaćena u našim domovima. I dok je fikus benjamin prikladniji za istinske ljubitelje cvijeća, gumijevac će s jednakom lakoćom uzgajati i početnici. Karakteriziraju ga 30 – 40 cm dugi mesnati, ovalni listovi. Kada se uzgaja kao sobna biljka, fikus rijetko procvate, a tek stare biljke uzgojene u staklenicima mogu imati plodove koji su nejestivi. Prilikom sadnje koristite obavezno teglu s drenažnim otvorima i postavite još dodatni drenažni sloj debljine 5-10 cm, prilikom sadnje i presađivanja koristite zemlju za cvijeće. Posude s biljkama smjestite  na svjetlo, udaljeno od prozora 2-3 metra. Biljke zimi zalijevajte rjeđe, jednom u 7-10 dana, dok tijekom ljeta treba zalijevati barem dva puta tjedno. Svakako pazite da se zemlja između zalijevanja lagano prosuši. Kako se radi o vrsti koja ne traži puno vode, češće se dogodi da biljka vene zbog suviška, a ne manjka vode. Tijekom zime kada je zrak suh, listove prskajte 2-3 puta tjedno, a barem jednom mjesečno ih očistite od prašine vlažnom krpicom. Prihranjujte od proljeća do jeseni jednom tjedno dodatno razrijeđenom otopinom hranjiva ili dodajte sporo otapajuće granule gnojiva u zemlju. Grmovi fikusa uzgajani kao lončanice mogu živjeti i do 20 godina, a u tom razdoblju mogu narasti i nekoliko metara. Gumijevac najčešće raste uspravno. Kako biste potaknuli rast bočnih izboja, napravite  nekoliko manjih rezova na kori, odmah iznad listova. Kada se pojave bočne grane, možete ih iskoristiti za razmnožavanje margotiranjem, što je ujedno i najlakši način da razmnožite ovu vrstu fikusa.

AFRIČKA LJUBIČICA (Saintpaulia ionantha)

Svakako je jedna od omiljenih vrsta u našim domovima,  porijeklom je iz Južne Afrike, pa je kod nas najprikladnija za uzgoj u zatvorenom prostoru gdje ostaje tijekom cijele godine. Karakteriziraju je tamnozeleni okrugli do srcoliki mesnati listovi prekriveni sitnim dlačicama na licu lista i kitice cvjetova ljubičaste, ružičaste, grimizne i bijele boje, koje se pojavljuju na cvjetnoj stapci u sredini lisne rozete. Najbolje uspijeva na svjetlome mjestu, po mogućnosti na prozorskoj dasci, stoga joj tijekom zime osigurajte mjesto na južnom prozoru, dok je tijekom ljeta treba pomaknuti dalje od izravnog sunčevog svjetla. Dobro uspijeva u hranjivom, uvijek pomalo vlažnom tlu, no ne podnosi višak vode, koji najčešće ostane u tanjuriću. Tijekom cijele godine potrebno ju je prihranjivati barem jednom mjesečno, a u vrijeme cvatnje i češće. Presađuje se čim se pojavi nekoliko novih listova, koji su manji od onih postojećih, najbolje u širu plitku teglu. Jedna biljka u optimalnim uvjetima može živjeti i nekoliko godina, nakon čega ju je potrebno zamijeniti drugom, bilo nekom sasvim novom ili biljkom dobivenom vegetativnim razmnožavanjem od nje same.  Afričku ljubičicu jednostavno možete razmnožiti lisnim reznicama, koje možete ukorijeniti tako da ih stavite u supstrat ili u posudu s vodom. Kada primijetite da je biljka pustila korijenje, valja je presaditi u teglu sa zemljom. Biljke nakon presađivanja, kao i one koje su već cvale ponekad trebaju dosta vremena da procvatu. Kako biste ih potakli da stvaraju cvjetove uklanjajte mlade listove koji izbijaju iz središta lisne rozete.

ZELENI LJILJAN, KLOROFITUM (Chlorophytum comosum)

Najlakše ga je opisati kao biljku kompaktnog busena s dugim šatiranim listovima, mesnatim korijenjem i s manjim busenovima koji vise na debelim vriježama. U Europi se prvi put pojavila u 19. st. i od tada se uspješno uzgaja kao sobna biljka. Krase ga dugi trakasti listovi svijetlozelene boje s bijelim ili žućkastim prugama. Ponekad u proljeće procvate sitnim zvjezdastim cvjetovima bijele boje, koji dolaze na krajevima dugih bijelih vriježa. Najbolje uspijeva na svijetlim i sunčanim mjestima, iako će preživjeti i u prostoriji bez puno svjetla, no što ima više svjetlosti, listovi su mu šareniji. Tijekom zime dosta ga je zalijevati jednom tjedno, dok će od proljeća do jeseni trebati zalijevati češće. S obzirom na to da mesnato korijenje skladišti vodu, valja zalijevati umjereno, kako biljka ne bi propala zbog previše vlage u tlu. Iako dobro podnosi suhi zrak, listove je poželjno jednom mjesečno otuširati, kako bi se očistili od nakupljene prašine. Prihranjujte ga jednom tjedno od proljeća do jeseni, s dosta razblaženim hranjivom. Zbog visećih rozeta koje dolaze na krajevima vriježa, lijepo izgleda zasađen u viseću košaru. Treba ga presađivati tek kada korijen prođe kroz drenažne otvore. Lako se razmnožava dijeljenjem, što podrazumijeva presađivanje visećih busena u drugi lonac. Klorofitum je izuzetno dugovječna biljka, može živjeti duže od deset godina, a poznat je i kao jedna od biljaka koja skuplja zračenja od raznih uređaja poput računala ili televizora, stoga je prikladan i kao uredska biljka i biljka za radne sobe.

Kategorije
Vrtno bilje

Gazania (Gazanija)

Gazania (Gazanija) ima cvjetove nalik ivančicama i spada u porodicu – Asteraceae/Compositae

Gazanija je endemična biljka suptropske i tropske Južne Afrike, što znači da samoniklo raste samo u tom području, i to od niskih pješčanih ravnica sve do visokih planinskih livada. Ovaj rod sadrži oko 16 vrsta od kojih su neke jednogodišnje, a neke višegodišnje biljke. Danas se uglavnom uzgajaju različiti hibridi ovih biljaka. Tipični, ivančicama nalik cvjetovi su promjera od oko 10 cm i obično imaju tamniji krug oko središnjeg dijela cvijeta. Neki tipovi mogu imati i uzdužne pruge po laticama. Boja cvjetova varira od bijele, krem, žute, zlatnožute, narančaste do vrlo tamnocrvene, blijedo do tamno ljubičaste. Također su moguće i razne varijacije ovih boja. Cvjetovi stoje na cvjetnim stapkama visine do 25 cm i zatvaraju se za tmurnih i oblačnih dana i predvečer. Zato nisu pogodni kao rezano cvijeće. Listovi su im prizemni, izduženi, ponekad resasto ili šiljasto urezani, cjelovitog ili nazubljenog ruba i često prekriveni sivim prstenastim dlačicama. Preko noći listovi se uzdignu prema gore. Gazanija je u svom prirodnom staništu trajnica koja može cvasti više godina, dok se kod nas najčešće uzgaja kao jednoljetnica jer nije otporna na niske zimske temperature. Samo u toplijim krajevima, gdje se zimi temperatura ne spušta ispod 0°C i gdje nema previše vlage zimi, neke vrste gazanija mogu se uzgajati i više godina za redom. Upotrebljavamo ih za sadnju na osunčanim vrtnim gredicama, cvjetnim loncima i terasama, a sjena im odgovara samo u kasnim popodnevnim satima. Kako bi se uzgojila zdrava cvatuća biljka potrebna je temperatura od 24°C. Najniža noćna temperatura ne smije biti ispod 10°C. Zdrave odrasle biljke će cvasti na gotovo svakoj temperaturi iznad 10°C. Direktna sunčeva svjetlost je potreba za ove biljke, jer manje svjetlosti znači slabiju cvatnju i slabije biljke koje su više osjetljive na štetnike i bolesti. Da bi se cvjetovi preko dana otvorili, potrebno im je jako puno svjetlosti. Preko ljeta biljke treba dobro zaliti i ostaviti da se zemlja dobro posuši prije ponovnog zalijevanja. Dobro uzgojene odrasle biljke obično su prilično otporne na sušu. Biljke je najbolje posaditi u laganu, pjeskovitu, dobro dreniranu zemlju. Prihranjivanje tekućim gnojivom za cvatuće biljke svaka dva tjedna, kao i uklanjanje ocvalih cvjetova, znatno će produžiti period cvatnje i povećati broj cvjetova koji će procvasti na biljci.

Razmnožavanje

Sjeme gazanija sije se krajem zime ili početkom proljeća u mješavinu treseta i pijeska, gdje će sjeme pri temperaturi od 20°C proklijati u periodu od dva tjedna. Dalje se uzgajaju u uvjetima staklenika pri optimalnoj temperaturi od 24°C, kako bi dobili što bolje razvijene i zdrave biljke. Odrasle biljke mogu se razmnožiti bazalnim reznicama ili dijeljenjem busena u kasno ljeto ili u ranu jesen. Tako razmnožene biljke prezimljavaju u stakleniku.

Nametnici i bolesti

Biljke treba redovno kontrolirati kako bi se na vrijeme uočila pojava štetnika kao što su biljne uši, trips ili pauci te primijeniti odgovarajući insekticid. Od biljnih bolesti može se pojaviti siva plijesan, trulež donjeg dijela stabljike ili korijena kao i pjegavost listova (naročito pri uzgoju u staklenicima i pri prevelikoj vlažnosti supstrata u kojem biljke rastu). Inače je ova biljka dosta otporna kada se uzgaja na otvorenom pa se može preporučiti za sadnju i početnicima.

Kategorije
Vrtno bilje

Geofite neotporne na niske temperature

Naziv geofita koristi se za sve one vrste koje imaju podzemnu stabljiku. Postoje tri tipa podzemnih stabljika kojima se takve vrste razmnožavaju: lukovica, gomolj i podanak. Geofite se često nazivaju i lukovičaste vrste što nije u potpunosti točno budući da je lukovica samo jedan od tipova podzemnih stabljika te samo neke vrste, poput tulipana ili šafrana imaju lukovicu kao podzemnu stabljiku.

Prema vremenu sadnje geofite dijelimo u dvije skupine: geofite otporne na zimu i one neotporne na zimu. U prvu skupinu ubrajaju se vrlo popularne vrste, poput tulipana, šafrana, sunovrata, đurđica, zumbula, presličice, perunika, ljiljana, kockavice i vrtne anemone. Navedene vrste sade se u jesenskim mjesecima, od rujna do studenog. Tijekom jeseni razviju korijenov sustav, prezime te cvatu u proljeće. Za razliku od takvih, otpornih vrsta, postoje i one čiji nadzemni i podzemni organi ne mogu preživjeti na niskim temperaturama. U tu skupinu ubrajamo: gomoljaste begonije, kane, dalije, gladiole i žabnjake. Navedene vrste kao podzemnu stabljiku imaju gomolje kojima se razmnožavaju. Kako bi što duže mogli uživati u ljepoti ovih vrsta potrebno je pravilno postupati s gomoljima. Naime, na kraju sezone gomolje je potrebno izvaditi iz tla ili supstrata, osušiti ih i čuvati na niskoj temperaturi tijekom zime. Tako pripremljeni gomolji spremni su za ponovnu sadnju u proljeće. Prednost takvog uzgoja je u tome što iste vrste možemo svake sezone saditi na drugo mjesto, ovisno o vlastitim željama, ali poštujući potrebe biljaka za svjetlošću i vlagom. Sve navedene vrste sade se u proljeće, kada prođe opasnost od mraza, a cvatu tijekom ljetnih mjeseci.

Gomoljasta begonija (Begonia tuberhybrida)

Ova dekorativna vrsta, podrijetlom iz Bolivije, Perua i Ekvadora, stvara gomolje okruglastog oblika. S gornje strane gomolja uočavaju se sitna okca iz kojih će se razviti stabljika, a s donje strane gomolj je prekriveni sitnim žilicama iz kojih će se razviti korijen. Gomolji se sade u proljeće u supstrat bogat humusom. Begonija je vrlo dekorativna vrsta, neki je čak nazivaju i kraljicom vrta upravo radi prekrasnih cvatova, a  posebno je prikladna za sadnju u balkonske sandučiće ili viseće posude. Begonijama odgovaraju umjereno osunčana mjesta te umjerena, ali stalna vlaga u supstratu. Tijekom rasta potrebna je redovita prihrana. U povoljnim uvjetima razvija se mesnata stabljika, a potom i grozdasti cvatovi s cvjetovima crvene, ružičaste, žute ili bijele boje. Begonija cvate neprekidno od svibnja do listopada. Na tržištu postoji mnogo različitih sorta. Razlikujemo krupnocvjetne, mnogocvjetne sa krupnim i sitnim cvjetovima te viseće gomoljaste begonije. Kako bi uživali u cvatnji i slijedeće sezone potrebno je od sredine rujna smanjiti zalijevanje, a nakon prvog mraza podrezati stabljike, izvaditi gomolje iz supstrata i ostaviti ih da se osuše. Gomolji prezimljavaju u sanducima napunjenim suhim supstratom ili tresetom pri 5°C.

Dalija (Dahlia variabilis)

Ova vrlo popularna vrsta potječe iz Srednje Amerike gdje je prirodno rasprostranjena u visokim planinama. U Europu prvi gomolji stigli su u 18. stoljeću te je dalija, zbog jestivih gomolja smatrana povrćem, no ubrzo je postala vrlo popularna vrtna biljka čija je popularnost i danas postojana. U vrtovima prikladna je za sadnju na cvjetne gredice, ali i kao vrsta za rez. Kao ukrasna vrsta uzgaja se u raznim oblicima koji se razlikuju prema visini rasta te izgledu i boji cvata. Razlikujemo mnogo različitih oblika, a najpoznatije su velikocvjetne dalije s punim cvatovima, pompon-dalije sa cvatovima loptastog oblika, patuljaste dalije visine do 40 cm jednostavnih cvatova, mignon-dalije niskog rasta, ujednačenih izboja koji završavaju jednostavnim cvatom te kaktus dalije sa cvatovima koji imaju duge cjevaste latice. Prema krupnoći cvata razlikujemo krupnocvjetne, jednostavne i sitnocvjetne dalije. Vrijeme cvatnje je od srpnja, pa do prvih mrazeva. Prilikom odabira sorte treba obratiti pažnju na visinu jer dalije mogu postići visini do 150 cm. Osim toga, važno je i mjesto sadnje. Dalije uspijevaju na dobro odvodnjenom tlu te sunčanom položaju. Na kraju sezone iz tla se vade gomolji, a nadzemni se dio prikraćuje na 10 cm iznad gomolja. Gomolji se suše te čuvaju na temperaturi oko 5°C do proljeća kada kreće nova vegetacijska sezona.

Kana (Canna)

Kana je vrlo česta vrsta na javnim površinama gdje se sadi radi svojih dekorativnim jarkocrvenih cvjetova. Na javnim površinama sade se uglavnom visokorastuće sorte koje dosegnu visinu stabljike 80 do 140 cm. Za vrtove su ipak prikladnije niske sorte visine 50 do 60 cm koje stvaraju cvjetove ružičaste, crvene i žute boje. Postoje još i sorte crvenih listova. Glavna dekorativna vrijednost ove vrste su krupni, asimetrični cvjetovi raznih boja koji se razvijaju sve do prvih mrazeva. Nakon prvih mrazeva kana se vadi, nadzemni dio se odreže 10 cm iznad podanka te se podanci suše, kako tijekom prezimljavanja ne bi istrunuli. Podanci se čuvaju na suhom mjestu do ožujka. U ožujku podanci se dijele tako da na svakom ostanu dva do tri pupa te se tako podijeljeni sade u rastresit supstrat i čuvaju na 15°C. Nakon umjerenog zalijevanja razviti će se novi izboji. Kada izboji narastu 20 cm presađuju se u veće posude, a u svibnju na otvoreno gdje će početkom srpnja razviti i prve cvjetove. Nedostatak kane je u tome što nije otporna vrsta, stoga ju je prije sadnje potrebno potaknuti na razvoj mladih izboja u zatvorenom, a tek kada prođe opasnost od mrazeva može se saditi na otvoreno.

Gladiole (Gladiolus)

Gladiole su vrlo popularne vrtne biljke koje se najčešće koriste kao vrsta za rez. Krase ih uspravna stabljika, tanki listovi u obliku mača te predivni dugi cvatovi u gotovo svim bojama. Uzgajaju se radi predivnih jednostavnih cvatova u obliku klasa duljine do 60 cm. Cvjetovi se pojavljuju u gotovo svim bojama, a prema vremenu cvatnje dijelimo ih na rane, srednje rane i kasnocvatuće sorte. Odnosno, mogli bismo reći da vrijeme cvjetanja traje od travnja, pa sve do rujna, ovisno o sorti. Glavni nedostatak jest vrijeme trajanja cvatnja. Naime, cvjetanje jednog cvata ne traje dulje od dva tjedna. Ipak, gladiole svojim bojama unose razigranost i živost u svaki vrt. Najpopularniji su velikocvjetni hibridi koji se sade u proljeće za cvatnju u ljetnim mjesecima koji sezonu završavaju u listopadu prije mrazeva. Gladiole vole osunčane položaje te dobro drenirana tla. Kada sezona završi gomolji se vade, suše, a tijekom zimskih mjeseci čuvaju na temperaturi oko 5°C i ponovo sade slijedeće proljeće.

Žabnjaci (Ranunculus asiaticus)

Žabnjaci u našem području nisu toliko popularna vrsta za sadnju u vrtovima, ali svakako to zaslužuju biti. Više se koriste kao vrsta za rezano cvijeće jer dugo traju u vodi. Visina stabljike je 20 do 30 cm, a na vrhu je smješten glavičasti cvijet raznih boja, bijele, žute, crvene ili ružičaste. Gomolji se sade u proljeće, a cvate od svibnja, pa do prvih mrazeva. Stoga je ova vrsta vrlo prikladna za sadnju na cvjetnim gredicama. Nakon prvih mrazeva gomolje je potrebno izvaditi, osušiti i do proljeća čuvati na suhom mjestu.

Kategorije
Vrtno bilje

Biljne vrste dekorativnih listova

Cvatuće vrste pažnju plijene oblikom, veličinom ili bojom cvjetova te najčešće atraktivno djeluju samo u trenutku cvatnje. Međutim, osim cvjetova dekorativni mogu biti i listovi. Biljne vrste koje se uzgajaju radi listova atraktivne su tijekom cijele godine te se odlično nadopunjuju sa cvjetnicama naglašavajući njihovu ljepotu. Biljne vrste navedene i opisane u ovom članku prikladne su za svaki vrt jer imaju široku primjenu. Mogu se uzgajati na gredicama u kombinaciji s drugim vrstama,  ili na malim površinama u ukrasnim posudama, a pojedine biljne vrste mogu se saditi pojedinačno kao samostalni element u vrtu.

Peteljkasto smilje (Helichrysum petiolare) puzajuća je trajnica koja se u našim krajevima uzgaja kao jednogodišnja vrsta zbog osjetljivosti na mraz. Prikladna je za uzgoj u posudama na otvorenom, ali onda kada prođe opasnost od kasnih proljetnih mrazeva. Dekorativna vrijednost ove vrste su ovalni, srebrnkasto-zeleni listovi. Kultivar „Limelight“ ima žućkasto-zelene listove. Radi svoje visine od samo 30 cm i dekorativnih listova lako se može kombinirati s raznim cvatućim vrstama.

Ukrasna kopriva (Coleus) zeljasta je vrsta koja se prvenstveno uzgaja radi jarko obojenih listova. Na tržištu se nude kultivari sa crvenožutim, zelenožutim, crvenosmeđim listovima itd., te kultivari glatkih ili nazubljenih rubova listova. Prikladna je za uzgoj u ukrasnim posudama ili gredicama. U našim krajevima ova se vrsta uzgaja kao jednogodišnja vrsta, a uzgoj na otvorenom počinje kada prođe opasnost od mrazeva.

Bijelopustenasti staračac (Senecio cineraria) u našim se krajevima uzgaja kao jednogodišnja kultura te se vrlo često kombinira s ostalim jednoljetnicama, poput vatrene kadulje (Salvia splendens). Ovu vrstu prepoznatljivom čine izrazito srebrnkasti, gotovo bijeli duboko urezani listovi. Budući da su glavna dekorativna vrijednost listovi, preporučljivo je otkidati cvjetne pupove čim se pojave.

Hosta ili funkija (Hosta) vrlo je popularna trajnica prikladna za uzgoj u posudama ili na polusjenovitim gredicama. Ovu vrstu krase srcoliki listovi izražene nervature koja se uspješno kombinira s drugim vrstama ili se uzgaja samostalno. Uglavnom se uzgaja radi listova, ali hosta ima i dekorativne cvatove. Od srpnja do rujna pojavljuju se bijeli ili blijedoružićasti grozdasti cvatovi nenametljiva mirisa koji prerastaju visinu biljke. Na tržištu postoje brojni kultivari različitih nijansi zelenih i žutih listova. Veliki problem kod uzgoja hosti su puževi koji mogu biljke potpuno uništiti.

Kurika (Euonymus fortunei) vazdazeleni je grm. Ovisno o kultivaru, može biti uspravnog ili polegnutog rasta. Osim samog izgleda biljke, dekorativi su i ovalni listovi u različitim nijansama zelene, žute i crvene boje. Popularni kultivar „Emerald`n`Gold“ polegnutog je rasta stoga je prikladan kao pokrivač tla. Ova vrsta voli sunčane položaje, a prikladna je za uzgoj u ukrasnim posudama ili na gredicama.

Juka (Yucca filamentosa) je biljna vrsta zanimljiva izgleda te se upravo iz tog razloga često sadi samostalno. Naime, ova vrsta nema dugačku stabljiku već oblikuje rozetu tankih uspravnih listova. Kultivar „Bright Edge“ ima listove obrubljene širokom žutom prugom. Osim listova, ovu vrstu krase i  zvonasti bijeli cvjetovi koji se pojavljuju u kolovozu.

Aukuba (Aucuba japonica var. „Variegata“) vazdazeleni je grm atraktivan tijekom cijele sezone. Atraktivnosti doprinose dugi kožasti listovi prekriveni žućkastim mrljama. Ova vrsta vrlo je jednostavna za uzgoj, a može se čak uzgajati i u posudama jer se lako oblikuje. Jednako dobro podnosi otvorene sunčane kao i sjenovite položaje te niske temperature. Kod ove vrste treba naglasiti da postoje muške i ženske biljke što znači da se plodovi – crvene bobice, javljaju u jesenskim mjesecima samo na ženskim biljkama.

Božikovina (Ilex aquifolium) vrlo je popularan vazdazeleni grm dekorativnih listova i plodova. Jednako kao i kod aukube, razlikujemo muške i ženske biljke. Ženske biljke nose crvene bobice koje ostaju na granama cijelu zimu. Božikovina ima kožaste, po rubu  nazubljene listove. Na tržištu se mogu pronaći brojni kultivari božikovine šarenih listova u različitim nijansama žute, srebrne i zelene boje. Neki od kultivara su „Variegata“, „Argenteomarginata“, „Ferox Variegata“. Božikovina ima široku primjenu. Pogodna je za sadnju pojedinačno ili u skupinama te kao živica, ali može se uzgajati i u ukrasnim posudama oblikovana kao stabalce.

Dlanastolisni javor (Acer palmatum) listopadno je stabalce duboko urezanih dlanasto sastavljenih listova. Ova vrsta dekorativna je zbog listova, ali i samog izgleda stabla. Može se saditi pojedinačno ili u skupinama.  Kultivar „Atropurpureum“ ima tamne crvene listove, dok je kultivar „Gamet“ visine do 2 metra s prepoznatljivim ljubičastocrvenim listovima. Kultivari niskog rasta pogodni su za uzgoj u ukrasnim posudama.

Japanska aralija (Fatsia japonica) dugovječni je vazdazeleni grm sporog rasta. Ovu vrstu karakteriziraju krupni, kožasti listovi dlanastog oblika. Kultivar „Variegata“ odlikuje se listovima žućkastog obruba. U jesenskim mjesecima pojavljuju se kuglasti cvatovi. Ova vrsta vrlo je jednostavna za uzgoj te nema nekih posebnih zahtjeva prema tlu. Najbolje joj odgovaraju polusjenoviti položaji. Vrlo efektno djeluje u ukrasnim posudama.

Kategorije
Vrtno bilje

Solanum i Ipomoea

U prošla 2 broja pisao sam vam o velikoj suši koja je uništila gotovo svu ljetinu, kako u Dalmaciji tako i u Slavoniji. Krajem rujna stigle su prve oborine koje su za većinu kultura došle prekasno.

Nevjerovatno je sa koliko vode raspolažemo u Hrvatskoj, a naša su polja u 21. stoljeću bez vode! U Kaštelima, gdje imam polje, većina bunara koja su do 35m dubine osušila su se. Svaki drugi dan donosio sam po 400 l vode u kantama da bih sačuvao voćke da se ne posuše. Uspio sam jedva sačuvati mlade sadnice voćaka i maslina, a spasonosna kiša je stigla krajem rujna. Masline su se preporodile. Onako male, jadne, smežurane, jedva žive, počele su bile i opadati, dočekale su dar s neba. Nakon samo nekoliko dana padom druge kiše tako su se lijepo napile i zaoblile,da je nevjerovatno. Grane na stablima su se objesile pod težinom ploda. Upravo ovih dana počela je berba i prerada istih. Cijelo ljeto mirovale su bez vode, a sada su odjednom počele i rasti, kao da je proljeće, što mi baš i nije drago jer dolazi hladni period, a one su davno trebale mirovati.

Sve povrtnice koje su još bile žive tada, također naglo počimaju rasti kao i trava i ostali korov. U 15 dana se sve zazelenilo i od pustinje polje postaje zelena oaza. Nevjerovatno koliko znači jedna obilna kiša naspram zalijevanja i zalijevanja vodom iz vodovoda i takorekoć nikakvih rezultata. Neusporedivo…

Tu su i moje cvjetnice i trajne biljke koje se naglo obnavljaju, rastu i cvatu kao da je sredina proljeća. Tu ima ružmarina, lavande, plumbaga, ruža, sirijskih hibiskusa, jako puno ljetnica, a posebno moram spomenuti solanum rantoneti. Od jadne šugave biljke odjednom se pretvara u prekrasan grm prepun plavo-ljubičastih cvjetova. Kad sam ga već spomenuo, nešto ću vam više napisati o njemu.

SOLANUM  RANTONETI  ili kod nas poznat kao krumpirov grm, raste veoma brzo, za 2-3 godine razvije se kao malo stabalce (ako ga tako režemo) ili učestalije i prirodnije kao grm visine 2-4 m, a obujma i do 4-5 m. Naravno, ovakve gabarite može imati zasađen u zemlji, u priobalju i otocima jer hladnoću i minuse ne podnosi. Prošle zime mi se smrzao i obnovio iz zemlje ponovno. Međutim, tu ima jedna nepoznanica koju ja ne mogu shvatiti; grane koje su bile kao vodilice, glavne grane ili bolje rečeno deblo, ostale su bez kore koja se odvojila nakon smrzavanja. Na tim istim granama bez kore na 2 m visine ponovno se razvila krošnja sa granjem i cvijetovima na istim?!?! Identičan slučaj imao sam  i prije 10-ak godina kada je bila oštra zima, a moj azorski jasmin ostane također bez kore koja smrzne od leda. Interesantno je i to da se kasnije obnovio, rastao, bez obzira što mu je cijela kora na granama smrzla i oljuštila se. Dio grana je obnovio koru ali ne u potpunosti.

Solanum rantoneti raste vrlo brzo, kao što sam napisao prije, tako da ga treba zaista dosta pincirati (zakidati vrhove) da bi dobili grmastu biljku. Kada ga kupite, ako je uvozna biljka, tretiran je retardatima da bude malen i grmast, prepun cvijeta. Trebati će mu otprilike 2 godine da bi počeo normalno rasti. Ako ste ga kupili kod naših proizvođača, odmah će rasti rapidno jer nisu korištena sredstva za sprječavanje rasta. Režemo ga uvijek po malo i u toku vegetacije da bi ga oblikovali po želji. U toplim prijedjelima cvate non-stop preko cijele godine, pogotovo biljke stare preko tri godine. Debele jake mladice (vodenjaci) uvijek prikraćujte da bi potakli što veću granatost. Obožava sunčane pozicije. Ako je u loncu, obavezno, ako je moguće, lonac zaklonite od izravnog sunca da mu žilni sistem ne gori. Vrlo lako se razmnožava zelenim i zrelim reznicama u svako doba godine. Postoji u ljubičasto-plavoj i bijeloj boji cvijeta.

Još jedna biljka koja je podivljala otkako je pala kiša je IPOMOEA, također ljubičasto-plava biljka penjačica, odnosno trajni slak koji nema sjemena. Njegove grančice mogu doseći i do 15m visine. Ukoliko se nađe na zemlji vrlo lako se zakorjenjuje i hvata za tlo, jer ispod svakog pazuha lista ima izboje korjenčića, te zato i tako rapidno raste, budući da u tom slučaju biljka ne ovisi o glavnom korijenu. Na taj način ga se vrlo jednostavno može razmnožiti.

Cvatnja mu je obilata a cvjetovi traju do kasnog popodneva, pa čak i do noći. Sada, u ovome periodu, cvjetovi ostaju na biljci i sutradan, ali promijene boju, ne budu onako intenzivno ljubičasti, malo blijeđi… Vrlo rado ću vam ga preporučiti, ali zapamtite da ga treba obuzdavati jer kada bi ga prepustili sebi samome prekrio bi vam cijeli vrt, puzajući po tlu…

Srdačan pozdrav i sve vam cvalo…

Kategorije
Vrtno bilje

Trajnice u vrtu

Trajnice su biljke koje svoju zrelost dostižu kroz najmanje dvije sezone. Njihov dobar odabir vrlo brzo stvara na zasađenoj površini finu teksturu i sklad boja, listova i cvjetova koji će privlačiti poglede mjesecima. Mogu se saditi kao pojedinačne, soliterne biljke, grupirati u cvjetne obrube ili gredice ili posaditi među grmove, jednogodišnje i dvogodišnje biljke u mješovitim cvjetnim gredicama.

Točna definicija trajnica je da su to biljke koje žive dvije ili više godina i kao odrasle, potpuno razvijene biljke, cvatu svake godine. Trajnice su vjerojatno najraznolikija grupa biljaka koja pokazuje veliku raznolikost oblika, formi, boja, teksture i mirisa koji uvjetuju njihov odabir pri sadnji i oblikovanju površina gdje ih želimo posaditi. Jako se razlikuju i po visini. Tako ima trajnica koje su puzave biljke i služe kao pokrivačice tla pa sve do vrlo visokih vrsta koje dosežu visinu i do 2,5 m i više (Rheum palmatum – rabarbara). Trajnice izrazito obojenih listova mogu unijeti kontrast u dominantno zelenilo okolnih biljaka ističući tako strukturalnu formu ostalih biljaka. Mogući izbor je na primjer sjajno tamnozeleno lišće akantusa, purpurno lišće nekih hibrida kana, šareno lišće kultivara hoste ili srebrno lišće Onoporduma (Ukrasni čičak), Stachysa ili Senecia. Poneke trajnice neobičnog oblika, teksture listova ili cvjetova mogu se koristiti kao element koji će privlačiti pažnju, tj. kao glavne biljke u pojedinom djelu vrta. Isto tako i cvjetovi trajnica jako variraju po boji, obliku, veličini i formi, omogućujući vrtlarima beskrajne mogućnosti kontrastnog, komplementarnog ili jednobojnog sađenja biljaka. Isto tako dobro grupiranje cvatućih trajnica prema obliku cvatova može stvoriti zanimljive oblike i strukture, npr. štitasti, horizontalni cvatovi stolisnika (Achillea) i visoki, šiljasti cvatovi lupinusa. Popularne mirisne trajnice također su neizostavni element vrta koji privlači pčele i leptire, a uključuje vrste kao što su neke vrste klematisa, Hemerocalis, Nicotiana, plamenac i verbena. Mnoge pak trajnice ostaju privlačne i u jesen i zimi. Na primjer, cvatovi biljke Sedum spectabile, koju zovu još i ledena biljka, a koja ljeti cvate prekrasnim crvenim cvjetovima skupljenim u štitaste cvasti i zimi ostaje atraktivna jer na njoj ostaju njezine cvjetne stapke i sjemene glavice.

Cvjetne gredice posađene trajnicama obično sadrže biljke koje cvatu u proljeće, ljeto kao i one koje cvatu u jesen. U cvjetne obrube danas se obično sadi skromniji broj biljaka, ali pažljivo izabranih prema boji cvjetova, ali i listova, kao i prema njihovoj teksturi i građi. Pri tom neki vrtlari preferiraju sadnju biljaka u redove prema visini, tako da su najniže biljke naprijed, a više otraga, dok drugi sade zajedno biljke različite visine, ali se ipak one niže sade ispred onih viših.

Trajnice uvijek sadite u pažljivo pripremljenu zemlju, duboko prekopanu, prihranjenu i očišćenu od korova jer će biljke na njoj rasti cijeli niz godina. Trajnice se obično sade u proljeće ili jesen. Prostor oko njih redovno plijevite i redovno zalijevajte mlade biljke, sve dok se potpuno ne razviju. Odrasle trajnice ne treba tako često zalijevati, osim za vrijeme dužih sušnih perioda. Najbolje ih je prihraniti jednom godišnje s kompleksnim, sporootpuštajućim gnojivom i to je najbolje obaviti u rano proljeće nakon kiše.

Mnogim trajnicama, koje u proljeće potjeraju dugačke izdanke, treba kada dosegnu trećinu svoje pune visine odstraniti sve slabije izdanke kako bi preostali jači izdanci donijeli što ljepše i krupnije cvjetove (ivančice, kokotac, plamenac). Visokim biljkama treba na vrijeme osigurati potpornje, a ocvale cvjetne glavice treba redovno otkidati kako bi produžili cvatnju. U jesen, treba odrezati izdanke sve do baze, ukloniti mrtve i osušene djelove kao i korov, ostavljajući gredicu urednu preko zime.

Trajnice osjetljive na niske zimske temperature zaštitite pokrovom od smrekovih grančica ili nekim umjetnim materijalom. U proljeće, kada je zemlja vlažna, treba dodati malč ili organske tvari kao što je kompost ili mljevena kora drveta. Previše narasle trajnice mogu se svakih tri do pet godina podijeliti i rasaditi.

Geum

Vrlo otporna trajnica iz porodice Rosaceae, koja tvori jastučaste, niske grmove koji cvatu od kasnog proljeća do kasnog ljeta prekrasnim cvjetovima ciglastocrvene, žute, krem, narančaste, roze ili crvene boje. Biljka ovisno o vrsti naraste u visinu 15 – 60 cm. Razmnožava se sjemenom ili dijeljenjem biljke u jesen ili proljeće. Voli plodnu, dobro dreniranu zemlju i sunčani položaj. Ne voli puno vlage zimi.

Alyssum saxatil

Vrlo otporna, trajno zelena biljka iz porodice štitarki (Cruciferae), koja cvate u kasno proljeće i rano ljeto. Uzgaja se zbog svojih bijelih ili žutih, gustih cvatova sitnih, bijelih ili žutih cvjetića koji su često i mirisni. Pogodna je za uzgoj na kamenjarima, kamenim zidovima ili u prednjem dijelu miješanih cvjetnih obruba. Traži srednje plodno, dobro drenirano tlo i sunčani položaj. Nakon cvatnje biljku treba lagano podrezati da se održi kompaktni izgled biljke. Razmnožava se sjemenom u jesen (hladna, zaštićena gredica) ili proljeće ili zelenim reznicama u rano ljeto.

Dicentra (Srdašca)

Ova zanimljiva biljka, visećih cvjetova nalik na mala srdašca bila je česta i omiljena biljka i u vrtovima naših baka, a zbog svog romantičnog izgleda i danas se često sadi u vrtovima. Ova trajnica spada u porodicu Papaveraceae, a ovisno o vrsti pod zemljom nalazimo rizom ili gomolj. Cvjetovi isto tako ovisno o vrsti mogu biti bijele (D. spectabilis f. alba), roze (D. spectabilis), tamnocrvene, purpurne ili žute boje (D. Scandens – penjačica koja može imati i purpurne ili roskaste cvjetove). Biljke, ovisno o vrsti narastu od 30 – 150 cm u visinu. Dobro rastu u vlažnoj, plodnoj zemlji, bogatoj humusom, neutralne do alkalne reakcije i u laganoj polusjeni. Neke vrste su pogodne za sadnju u šumarcima ili u cvjetnim obrubima, a manje vrste za sadnju u kamenjarima ili alpinarijima. Kao trajnica u vrtu je vrlo zahvalna jer na istom mjestu može ostati i više od jednog desetljeća. Dobro će uspjevati i u većoj žardinjeri. Razmnožava se diobom rizoma, najbolje početkom ožujka prije tjeranja izbojaka, tako da svaki dio ima vidljivi izboj na sebi. Pripazite pri sadnji da rizome ne posadite preduboko jer tada biljka možda neće cvasti.

Aubrieta / Aubretia

Trajno zelena, niska trajnica iz porodice štitarki koja poput jastuka ili tepiha prekriva površinu na kojoj raste te služi i kao pokrivačica tla na sunčanim položajima. Pogodna je i za sadnju u kamenjarima. Cvate vrlo obilno u proljeće cvjetovima ružičaste, crvene, purpurne ili ljubičaste boje. Traži umjereno plodno, dobro drenirano tlo, neutralne ili alkalne reakcije. Nakon cvatnje cvjetne grančice treba odrezati kako bi se održala kompaktnost biljke. Razmnožava se sjemenom u jesen i proljeće ili reznicama početkom ili sredinom ljeta. Dioba biljke u jesen daje manje uspjeha od ožiljavanja reznica ljeti.

Aquilegia (Pakujac, kolumbina)

Pakujac je trajnica iz porodice Ranunculaceae ili žabnjaka koja se uzgaja zbog svojih posebnih prekrasnih cvjetova zvonastog oblika. Danas postoje brojni hibridi s velikom raznolikošću oblika i boje cvjetova. Neke niže vrste pogodne su za sadnju u kamenjare i traže dobro drenirano tlo (A. Jonessi, A. Saximontana), dok su druge, više vrste vrlo atraktivne na cvjetnim gredicama, na cvjetnim obrubima ili u šumarcima. Traže plodnu, dobro dreniranu zemlju i sunčani ili polusjenoviti položaj. Razmnožavaju se sijanjem sjemena na hladnu gredicu čim sjeme dozori ili u proljeće. Zasijavaju se i same na mjestima na kojima rastu. Sjemenu alpskih sorti treba i do dvije godine da bi proklijalo. Razmnožiti ih možemo i dijeljenjem odraslih biljaka u proljeće što treba obaviti vrlo pažljivo jer se sporo oporavljaju zbog oštećenja korijena. Ovisno o vrsti narastu od 10 cm (A. flabellata var. pumila) do 90 cm (A. longissima) u visinu.

Iberis sempervirens

Trajno zeleni polugrm iz porodice Cruciferae, visine do 30 cm s tamnozelenim listićima i bijelim cvjetovima skupljenim u cvasti. Vrlo je otporan na niske zimske temperature, raste u srednje plodnom, vlažnom, dobro dreniranom tlu, neutralne do alkalne reakcije. Pogodan je za sadnju u kamenjare i na kamene zidove. Traži sunčani položaj, a nakon cvatnje treba ga prikratiti kako bi zadržao  kompaktni izgled. Razmnožava se sjemenom ili reznicama u kasno proljeće ili ljeto.

Centaurea (Različak)

Na slici je vrsta C. montana, trajnica roda različaka koja traži dobro drenirano, vlažno tlo, pogodna za sadnju u kamenjare. Naraste u visinu do 45 cm, a razmnožava se diobom rizoma zimi ili sijanjem sjemena u kasno ljeto. Ostale vrste ovog roda koje su osjetljive na hladnoću uzgajaju se kao jednogodišnje biljke i siju se u rano proljeće na hladne, zaštićene gredice. Sve vrste ovog roda privlačne su pčelama i leptirima.

Phlox (Plamenac)

Trajne vrste jastučastih formi niskih plamenaca (por. Polemoniaceae), sa svojim sitnim lijepim cvjetovima koji cvatu u proljeće i trajno zelenim listovima vrlo su dekorativni ukras vrta tijekom cijele godine. Za rast im je potrebna srednje plodna, dobro drenirana zemlja i sunčani položaj, za razliku od viših i visokih vrsta plamenaca koji traže plodniju zemlju i djelomično sjenoviti položaj. Razmnožavaju se reznicama izdanaka koji ne nose cvjetove u proljeće. Isto tako mogu se od matične biljke odvojiti ukorijenjeni dijelovi puzave stabljike u proljeće ili u ranu jesen.

Iris germanica (Vrtna perunika)

Spada u bradate perunike s podzemnim rizomom (por. Iridaceae). Malo je dugogodišnjih vrsta ovoga roda koje su tako dekorativne, a tako se lako uzgajaju. Danas postoje mnogobrojni varijeteti s cvjetnim stapkama dugi i preko 150 cm i vrlo velikim cvjetovima raznih boja. Cvatu od kraja travnja do lipnja. Svaki aktivni rizom potjera nekoliko novih izdanaka svake godine pa se na taj način ova biljka vrlo brzo širi. Za dobar rast, pošto dugi niz godina mogu rasti na istom mjestu, trebaju plodnu, dobro dreniranu, neutralnu do lagano kiselu zemlju i puno sunca. Razmnožavaju se dijeljenjem rizoma od sredine ljeta do rane jeseni.

Kategorije
Vrtno bilje

Trajnice koje će vam uljepšati proljeće

Na spomen proljeća, prvo će vam napamet pasti jaglaci, šafrani, narcise, tulipani, ali ne čini jedna lasta proljeće, pa tako ni lukovice. Mnogo je drugih vrsta jednogodišnjeg, a osobito višegodišnjih vrsta (trajnica), koje svojim cvjetovima čine proljeće upravo tako lijepim kakvo je. Prednost trajnica nad drugim vrstama je u tome što ne zahtijevaju mnogo pozornosti i brige. Prije njihove sadnje, koja se može obaviti u proljeće ili jesen, valja dobro pripremiti tlo. Ukoliko ste ga tijekom jeseni preštihali, sada gredice treba prekopati i poravnati grabljicama, tek na tako pripremljenu zemlju možete saditi biljke. Razmak između biljaka treba prilagoditi svakoj vrsti posebno, one većeg kabitusa zahtijevaju veći razmak, dok će između manjih biljaka razmak biti nešto manji, ali treba paziti da se prilikom sadnje bujnih vrsta ne pretjera s brojem zasađenih biljaka. Nakon sadnje trajnice se vrlo jednostavno održavaju. Zalijevati ih treba tek za vrijeme jakih suša, tijekom cvatnje treba uklanjati ocvale cvjetove, a plijevljenje i okopavanje potrebno je samo dok trajnice ne pokriju zemlju na mjestima gdje rastu.
U proljeće ćete najprije zamijetiti prekrasne male mirisne cvjetove ljubičica, a potom i ostalih vrsta, koje će gredicama podariti živost. Iako se trajnice uglavnom sade na gredice, u nekoj vlastitoj kreaciji možete ih koristiti i za ukrašavanju balkona i terasa. Evo nekoliko trajnica koje će vam zasigurno uljepšati ne samo ovo proljeće već i mnoga nadolazeća ako ih samo zasadite u svom vrtu.

Ljubičica (Viola odorata)

Ova trajnica mirisnih cvjetova dobro je poznata od davnih vremena. Spominje se još u grčkoj i rimskoj mitologiji, a u obje je vezana za glavna božanstva – Zeusa odnosno Jupitera. Ljubičica svoje mjesto ima i u kršćanskoj ikonografiji gdje se veže za djevicu Mariju i sv. Valentina. Iako se uzgaja od davnina, procvat doživljava tijekom 19. st., kada se diljem Europe uzgajaju stari, ali stvaraju novi kultivari većih i mirisnijih cvjetova. Iako je danas već pomalo zaboravljena vrsta, još je vrlo živahno rasla u vrtovima naših baka, i zato je i dalje treba sačuvati u vrtovima, a to uistinu nije teško jer jednom kada se ukorijeni, vrlo se teško riješiti ove biljke, a ponekad gotovo postane i korov. Ljubičica je jastučasta trajnica koju krase srcoliki listovi, a u proljeće je krase ljubičasti mirisni cvjetovi. Dobro uspijeva na polusjenovitim i sjenovitim ekspozicijama, kao i na svim vrstama tla, pa tako i na kiselim i teškim tlima na kojima uspijeva malo biljaka. Tijekom uzgoja nije joj potrebna osobita njega, zalijeva se po potrebi jedino u sušnim razdobljima. Što je kvalitetnija zemlja u koju je biljka zasađena, biljka će biti bujnija, a samim time i bogatija cvatnja. Razmnožiti je možete dijeljenjem u proljeće nakon cvatnje ili u jesen sjemenom, biljka cvate tek u drugoj godini pa prilikom uzgoja iz sjemena valja pričekati barem dvije godine do prve cvatnje. Koristiti je možete za popunjavanje prostora na gredicama, za stvaranje obruba puteljaka i gredica u vrtovima, a u prirodi ćete je naći uz rubove šuma ili putove.

Pahisandra (Pachysandra terminalis)

Trajnica je koja se diljem svijeta proširila iz Japana. Niskog je rasta pa doseže visinu od najviše 15 cm, zanimljiva nam je zbog atraktivnog zelenog sjajnog lisnatog tepiha, koji tvore njezini listovi. Uvijek se koristi kao pokrivačica tla, bilo samostalno ili u grupama. Biljka se vrlo lako sama širi vriježama i dijeljenjem. Vrlo je sporog rasta, dobro uspijeva u polusjeni, sjeni pa i u dubokoj hladovini, voli vlažna tla na kojima ne stoji suvišna voda, ali može podnijeti i povremenu sušu. Najbolje uspijeva na neutralnim ili blago lužnatim tlima. Biljke zasađene na sunčanim, kao i na suhima ili suviše vlažnim mjestima s lošom drenažom slabo i gotovo nikako ne uspijevaju, a to se vrlo brzo očituje u klorotičnom izgledu biljaka zasađenih na takvome mjestu. Razmnožava se ukorjenjivanjem korjenovih reznica, dijeljenjem ili odvajanje biljaka kćeri. Da bi zatvorila predviđeni dio vrta, zbog sporog rasta biljkama pahisandre trebat će i do tri godine. Tijekom jeseni i zime biljka odbaci dio listova, koje treba ostaviti na gredicama sve do proljeća. Treba ih ukloniti tek nakon kretanja vegetacije kako ne bi došlo do pucanja starih biljaka, od hladnoće te kako bi se stvorio prostor za rast mladih listova. Listovi pahisandre su srednje do tamnozelene boje, sjajni, gotovo voštani zimzeleni na vrhovima nazubljeni. Tijekom ožujka i travnja biljka cvate kremasto bijelim štitastim cvjetovima, koji iako su među prvim proljetnim cvjetnicama, nisu zanimljivi kao ukras. Od proljeća se biljka pomlađuje novim mladim svijetlozelenim izbojcima koji do zime postanu poludrvenasti. Pahisandra je zimzelena pokrivačica tla za masovnu ili grupnu sadnju na istočnoj ili sjevernoj strani zgrada ili u sjeni stabala ili nekih drugih objekata.

Gromotulja, rušeljka (Alyssum montanum)

Gromotulja je tipična europska planinska vrsta, u vrtove i suhozide proširila se s alpskih područja, gdje prirodno raste na vrlo siromašnim kamenitim tlima, pa ćete je možda susresti i pod nazivom kamenita trava. Ova biljka je još jedna od trajnica niskog rasta, visoka je svega 20 – 30 cm, a jedna biljka može pokriti površinu od 0.5 m². Listovi su joj ovalni sivo-zelene boje prekriveni dlačicama. Tijekom ranog proljeća krase je mnogobrojni žuti cvatovi koji izuzetno dugo cvatu od travnja pa sve do lipnja. Upravo njezina duga cvatnja čini je nezamjenjivom u uređenju suhozida i kamenjara, kao i ostalih gredica. Najbolje uspijeva na sunčanim, dobro dreniranim mjestima, na siromašnim uglavnom kamenitim i šljunčanim tlima. Razmnožiti se može sjemenom ili reznicama. Ukoliko se radi o čistim vrstama, biljke se razmnožavaju sjemenom, dok se sorte kako bi se sačuvale sve odlike iste razmnožavaju pomoću reznica. Razvija duboko korijenje koje biljci omogućava preživljavanje u sušnim razdobljima. Zbog vrlo bujnog rasta vrlo lako izmakne kontroli stoga ju  je potrebno redovito podrezivati. Kako bi ostala u zadanim okvirima, rezidba će ujedno omogućiti i zdraviji rast biljke. Možete je koristiti za uređenje suhozida i kamenjara, ali isto tako i za pokrivanje obronaka, ali i kao ispunu šupljina u popločenjima.

Gušarka (Arabis caucasica)

Gušarka je europska trajnica, koja oblikuje niske jastučaste kupove, koje tijekom proljeća krase mnogobrojni sitni ljubičasti ili ružičasti jednostruki cvjetovi. Pripada porodici krstašica (Brassicaceae), rodu Arabis  u kojem se nalazi veliki broj vrsta, a među njima je i hrvatska gušarka (Arabis croatica) koja je jedna od naših endemskih vrsta, a prirodna staništa hrvatske gušarke nalaze se na području Velebita. Osim u vrtovima uvriježene vrste A. caucasica, važno je istaknuti i vrstu A. alpina, koja se također koristi u uređenju vrtova. Gušarka je vrsta niskog rasta te joj visina ne prelazi 30 cm. Listovi su joj zimzeleni, sivo-zelene boje, formiraju prizemnu rozetu. Bijeli, ružičasti ili ljubičasti cvjetovi formiraju grozdaste cvatove. S obzirom na to da su medonosni, privlače pčele i leptire. Najintenzivnije cvate tijekom travnja i svibnja, no ovisno o temperaturama i dugotrajnosti zime može cvasti od ožujka do lipnja. Razmnožava se dijeljenjem ili reznicama dok se čiste vrste mogu razmnožavati i sjemenom. Najbolje uspijeva na sunčanim mjestima i siromašnom, ali dobro dreniranom kamenitom tlu. Prilikom uzgoja ne zahtijeva mnogo njege, kako vrlo bujno raste, nakon cvatnje je potrebno porezati stabljike da se ne bi pretjerano širila i potisnula druge vrste zasađene u blizini. Koristi se za uređenje kamenjara, suhozida, za obrubljivanje puteljaka ili gredica te kao pokrivač tla.

Plavi jastučac (Aubrieta deltoidea)

Plavi jastučac ili aubrieta je još jedna europska trajnica iz porodice krstašica (Brassicaceae), koja se zbog ljepote i bujne cvatnje proširila diljem svijeta, a kako se dogodi da zbog bujnog rasta ponekad „pobjegne“ iz vrtova u nekim je područjima postala korovna vrsta. To je zimzelena trajnica niskog habitusa, naraste svega do 15 cm u visinu. Sivozeleni listovi tvore mekane „jastučiće“ koji nas svakog proljeća iznova oduševljavaju „slapovima“ sitnih bijelih, ružičastih, crvenih, plavih ili ljubičastih cvjetova, koji gredice vrtova krase od travnja do lipnja. Najbolje uspijeva na sunčanim do polusjenovitim, vapnenim, hranjivim, propusnim tlima, no za razliku od drugih sličnih vrsta treba više vlage, osobito u sušnim ljetnim mjesecima. Iako se može razmnožiti reznicama i sjemenom, najlakši način razmnožavanja je dijeljenje u proljeće nakon cvatnje. Vrlo se brzo širi, pa je nakon cvatnje potrebno porezati izbojke kako bi se biljka zadržala na željenome mjestu. Koristi se za uređenje suhozida i kamenjara, za stvaranje rubova oko gredica, kao pokrivač tla na ravnim ili nagnutim terenima gdje teško uspijevaju druge vrste. Kako biste postigli što zanimljiviji izgled rubnih gredica, osobito onih pored puteljaka, prije aubriete, odnosno ukoliko je već posađena, između biljaka u jesen zasadite lukovice niskih narcisa ili tulipana po mogućnosti u kontrastnoj boji poput žute ukoliko imate aubrietu ljubičastih ili plavih cvjetova.

Bergenija (Bergenia cordifolia)

Bergenija je zasigurno jedna od dobro poznati trajnica na našim područjima, zbog ljepote listova i cvjetova koristila se kao ukras i u vrtovima naših baka. Ime je dobila po njemačkom botaničaru Karlu Augustu von Bergenu, a naziv cordifolia, znači srcoliki list, što doslovno i opisuje oblik njezinih listova. Trajnica je zimzelenih listova koja naraste 30-40 cm u visinu, dok u širinu naraste i do 60 cm. Iako su joj dimenzije znatno opsežnije od naprijed navedenih vrsta, njezina je prednost u tome što sporo raste pa se koristi za pokrivanje manjih površina. Listovi bergenije su oko 30 cm dugi i 15 cm široki glatki, kožasti, tijekom ljeta zeleno obojeni, dok tijekom zime poprime purpurnu boju. U rano proljeće biljku krase cvatovi koji dolaze na 15 cm visokim stapkama, a formiraju ih mali najčešće ružičasti cvjetovi, iako postoje i sorte s bijelim cvjetovima. Nije zahtjevna trajnica u pogledu vrste tla i položaja. Iako najbolje uspijeva na sunčanim ekspozicijama, jednako će dobro rasti i u polusjeni. Voli humusna, dobro propusna tla. Razmnožiti je možete u proljeće dijeljenjem. Poželjno je da nakon cvatnje uklonite ocvale cvjetove, kao i listove koji su se tijekom zime osušili. Koristi se kao pokrivač tla za manje površine, također i za uređenje sjenovitih mjesta, za obrubljivanje prilaznih putova te za uređenje gradskih zelenih površina gdje se vrlo često sadi oko raznih spomenika. Vrlo dobro se kombinira s hostom i papratima, a s obzirom na atraktivan izgled tijekom cijele godine, poželjno ju je saditi na vidljiva mjesta, kako bi zapela za oko slučajnim prolaznicima i očarala ih svojom ljepotom.

Sniježak (Iberis sempervirens)

Narodni naziv sniježak zaslužila je zbog prekrasnih bijelih cvjetova, koji čine gusti bijeli „sag“ pa se od travnja pa sve do lipnja čini kao da je vrt prekriven snijegom. Ova vrsta pripada porodici krstašica (Brassicaceae), te je kao i neke prethodne vrste krase sitni sivo-zeleni listovi, koji formiraju niske zelene jastučiće. U proljeće biljku krase sitni bijeli mirisni cvjetovi, koji skupljeni u štitac na biljci izgledaju kao male bijele kugle, a pojavljuju se od travnja pa sve do lipnja. Sniježak se može razmnožavati sjemenom koje se sije u proljeće ili reznicama koje treba uzeti nakon cvatnje. Najbolje uspijeva na siromašnim kamenitim tlima, a jednom kada se dobro ukorijeni dobro podnosi i sušu, veći problem mu može biti prezimjeti na tlima gdje se zadržava voda, takve biljke često brzo propadaju. S obzirom na to da se radi o biljci vrlo bujnoga raste, lako se širi pa ju je nakon cvatnje poželjno prikratiti kako se ne bi pretjerano proširila. Najčešće se koristi kao pokrivačica tla, za obrubljivanje gredica ili vrtnih puteljaka, te za popunjavanje pukotina suhozida, ali najljepše izgleda kada se posadi uz rubove zida, kojeg vrlo brzo obraste, i u proljeće ukrasi prekrasnim cvjetovima.

Kukurijek (Heleborus niger)

Kukurijek pripada porodici žabnjaka (Ranunculaceae), rodu Helleborus u kojem se nalazi veliki broj vrsta koje su rasprostranjene po cijelom svijetu, no najviše različitih vrsta ovoga roda nalazi se upravo na Balkanskom poluotoku, pa tako i gore navedena vrsta. Prošećete li u proljeće šumom možete vidjeti više vrsta iz ovog roda koje samoniklo rastu na našim područjima. Listovi kukurijeka su sastavljeni, tamnozeleni tijekom cijele godine, dolaze na 10 cm dugim stapkama, a već krajem zime i početkom proljeća, ponekad još ispod snijega na 10 – 15 cm dugim cvjetnim stapkama dolaze bijeli jednostavni peterolatični cvjetovi. Najlakše ga je razmnožiti dijeljenjem u proljeće nakon cvatnje. Vrlo dobro uspijeva na polusjenovitim i sjenovitim  mjestima u kvalitetnoj zemlji, osjetljiv je na pH vrijednost tla, pa čim tlo postane blago kiselo biljka slabije uspijeva, a za uspješan rast treba dosta vlage osobito tijekom sušnih ljetnih mjeseci. Jedna je od omiljenih trajnica, zbog zimzelenog lišća, kao i zbog lijepih velikih bijelih cvjetova, koji se osim kao ukras na gredicama mogu koristiti i za rez.  S obzirom na to da je ova vrsta kod nas na prirodnim staništima zaštićena, biljke koje nađete u prirodi tamo i ostavite, a vrtne gredice ukrasite biljkama kupljenim u vrtnim centrima. Cvjetove ove vrste često u rano proljeće možemo pronaći u prodaji na tržnicama, pa ukoliko se nađete u prilici, kupiti ga promislite gdje je ubrano.