Posjetili smo jedan od najpoznatijih vrtova u Velikoj Britaniji – ‘Vrt utvrde Sissinghurst’. Vrt je osmišljen kao niz “soba”, svaka sa svojim karakterom, bojom ili temom, odijeljenih visokom ošišanom živicom i crvenkasto-roza zidovima od cigli.

Sissinghurst Castle (Sissinghurst utvrda) je jedan od najslavnijih i najljepših vrtova na britanskim otocima. Danas je to jedan od najomiljenijih vrtova Ujedinjenog Kraljevstva, koji privlači brojne posjetitelje iz cijeloga svijeta. Kreirala ga je Vite (Victoria) Sackville – West i njezin muž, pisac i diplomat Harold Nicolson. Vita Sackwille – West nije bila profesionalni vrtlar, već prvenstveno pjesnik i pisac. Pisala je tjedne članke za novine ‘Observer’ gotovo 14 godina, sve do godinu dana prije svoje smrti. Entuzijazam kojim je pristupala vrtlarstvu, zajedno s praktičnim i eksperimentalnim pristupom, učinili su je vrlo popularnom među ljubiteljima vrtlarstva. Oformila je neke čvrste principe vrtlarenja, a prvi je bio “nemilosrdnost” Ako ti se neke stvari u vrtu ne dopadaju, mijenjaj ih. Drugi princip kojeg se držala je “nemoj biti previše uredan u vrtu”. Pusti da se bilje samo zasijava i raste tamo gdje je sjeme palo. Miješanje divljeg i u vrtu uzgojenog, kultiviranog cvijeća nije katastrofa. I treće, “za formiranje vrta treba imati graditeljski plan, plan boja i sezonski plan”.

Povijest vrta

Mjesto na kojem se danas nalazi vrt je drevno mjesto, gdje se već u 12. st. nalazilo naselje, a “hurst” je saski izraz za “an enclosed wood” (okružen šumom). Početkom srednjeg vijeka izgrađen je kameni zamak okružen s tri utvrđena obrambena jarka. Godine 1305. Sissinghurst je bio dovoljno impresivan da ugosti kralja Edwarda I., koji je tu i prenoćio. Godine 1480. imanje je kupila obitelj Baker (Sir Thomas Baker), koja je bračnim vezama bila u vezi s obitelji Sackvilles of Knole, kojoj pripada i Vita. Stari zamak bio je prepušten propadanju, a kao zamjena (1530 god. – Sir John Baker) napravljen je impresivni dvorac, sazidan od cigle. To je bila jedna od prvih velikih građevina u Kentu, koja je bila sagrađena od cigle umjesto od kamena i drva. Godine 1560. Sir Richard Baker, osobni savjetnik kralja Henrika VIII., jako je proširio građevinu, koja je postala središnji dio velikog imanja koje se protezalo na 700 rali (2,8 m²) okolnog zemljišta. Godine 1573. i kraljica Elizabeta I. provela je tri dana i noći na ovome imanju.
Nakon propasti obitelji Baker, u kasnom 17. st. imanje je pripalo državi i zgrada je od tada imala brojne namjene. Prvo je služila kao zatvor za francuske ratne zarobljenike tijekom Sedmogodišnjeg rata. Ti su zatvorenici pridodali nazivu imanja ime “castle” (zamak, utvrda, kula), jer je kuća bila nalik francuskim plemićkim imanjima zvanim “chateau” (zamak, kula) okruženim pratećim objektima. Tako je ovo mjesto dobilo svoj današnji naziv Sissingurst Castle. Zgrade su u to vrijeme bile jako oštećene i krajem rata dvije trećine zgrada je bilo uništeno. Idućih 50 godina zgrade su koristili siromašni župljani koji su radili na imanju i u susjednoj ciglani. Godine 1855. imanje je vraćeno obitelji Cornwalis, koja je tu sagradila seosku kuću, jer stara zgrada nije bila prikladna za stanovanje. Imanje je 1928. godine stavljeno na prodaju i prodano je tek dvije godine kasnije.
Godine 1930. Vita Sackwille – West došla je sa svojim sinom Nigelom tražeći staru kuću oko koje bi mogla napraviti novi vrt. Zaljubila se u ovo imanje i kupila ga zajedno sa 400 rali okolnog zemljišta. Zajedno sa svojim suprugom Haroldom napravila je vrt koji je odraz njihovih različitih osobnosti. Harold je bio klasičar koji voli čvrste, klasične linije, dok je Vita bila romantičar koji voli pretjeranu raskoš i iznenađenja. Stoga je Harold bio taj koji je osmislio osnovnu postavu vrta, koristeći već postojeće zidove i zgrade, dok je Vita tako osmišljene prostore ispunila romantičnim obiljem neformalno posađenih različitih biljaka.

Sam vrt dizajniran je kao niz “soba”, svaka sa svojim karakterom, bojom ili temom. Zidove vrtnih soba čine visoko orezane žive ograde i mnogobrojni, ciglom ozidani ružičasti zidovi. Želja im je bila da vrt ima ne samo formalnu strukturu sa širokim vidicima nego da pruža i osjećaj privatnosti i intime. To je i postignuto diobom vrta u odijeljene ograđene prostore, od kojih su neki danas vrlo poznati i slavni, a to su primjerice White Garden (Bijeli vrt), Rose Garden (Vrt ruža), Lime Walk (Staza lipa, Proljetni vrt), Orchard (Voćnjak), Cottage Garden (Ladanjski vrt), Nuttery (Vrt lješnjaka), Herb Garden (Vrt začinskog bilja), i dr. Ovaj bračni par proveo je godine stvarajući ovaj vrt koji postoji i danas i njihova je trajna ostavština, raj mira i ljepote. Vrt je prvi puta bio otvoren za javnost 1938. godine. Nakon Drugoga svjetskog rata vrt je obnovljen, a nakon Vitine smrti 1962. godine, Harold i njegova dva sina odlučili su da je najbolji način za očuvanje vrta prijenos vlasništva na National Trust (Nacionalna zaklada), što je i napravljeno 1967. godine. I danas je vrt pod zaštitom ovog državnog povjerenstva. Njegovi vrtovi predstavljaju sažetak engleskog vrtlarstva sredinom 20. stoljeća i svake godine, a naročito za vrijeme godišnjih odmora i blagdana u njega se slijevaju rijeke posjetitelja.