Mirisna ljubičica – zaboravljena ljepotica iz vrtova naših baka

Mirisna ljubičica svakako je jedna od omiljenih cvjetnih vrsta. Vrtovi naših baka bili su nazamislivi bez ovog mirisnog cvjetka. Dolaskom nekih modernijih vremena, ljubičica  kao da je nestala, tek tu i tamo sramežljivo izviruje, na gredici u nekom gotovo zapuštenom vrtu, a mirisne buketiće prodaju još samo bakice s rupcem i pregačom.
Da je imala slavnu povijest, govori i to što se veže uz bogove s Olimpa. Zeus ju je stvorio za svoju ljubavnicu,  Io  koju je pretvoriu u junicu kako bi ju zaštitio od svoje žene Here. Io se žalila na gorak okus trave, kako bi ga ublažio Zeus joj je stvorio ljubičice. Osim u grčkoj i rimskoj mitologiji, ljubičica je vezana i uz  kršćanstvo.

Ljubičice su simbol Marijine poniznosti, predane ljubavi i milosti, a istodobno simboliziraju Marijinu bol zbog Isusove smrti i pokornu predanost Božjoj volji. Naslikane kraj Kristova križa ljubičice su simbol snage, otpornosti i vječnosti kršćanske vjere. Mnogo prije ruža ljubičice su bile simbol ljubavi i njenog zaštitnika Sv. Valentina. Dok je bio utamničen Sv. Valentin je skupljao cvjetove ljubičice i pretvarao ih u tintu, kako bi mogao pisati svojim prijateljima. Osim kroz mitove i legende ljubičice se provlače kroz živote smrtnika i vladara, tako su bile omiljeno cvijeće Napoleona Bonapartea i njegove supruge Jozefine, a ništa manje ih nije voljela ni austrijska carica Elizabeta, zvana Sissi, koja ih je koristila u svemu od čokolade do parfema.

 Dora Pejačević poznata hrvatska skladateljica, u svom djelu "Život cvijeća" posvetila im je stavak, a i Krleža ih spominje u svojoj pjesmi   "Ni med cvetjem ni pravice".
Značajna su i njezina ljekovita svojstva, korištena u pučkoj medicini. Ljubičica se koristi  za liječenje bolesti grla, slabe cirkulacije, proširenih vena, glavobolje...
Sve češće se u svijetu, pa i kod nas govori o povratku autohtonim vrstama, njihovom uvođenju u kulturu i njihovoj primjeni u zemlji vlastitog porijekla. Sukladno s tim na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pokrenut je projekt 'Proizvodnja mirisave ljubičice (Viola odorata)' pod vodstvom dr. sc. Vesne Židovec kojim se mirisna ljubičica želi vratiti u svakodnevnu upotrebu  kao ukrasna vrsta u vrtovima ili kitica rezanog cvijeća. Osim korištenja osnovnih značajki ove vrste projektom se pokušava proširiti namjena mirine ljubičice, u gradu Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj.

Važno  je spomenuti prednosti koje imaju autohtone vrste u odnosu na one alohtone samo neke od njih su:
 Bolja prilagođenost uvjetima staništa.
 Niže cijene održavanja,
 Njihovom primjenom doprinosi se očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti.
 Uzevši u obzir sve navedene činjenice, možemo zaključiti koliko je važno ponovno se okrenuti vrstama koje nas okružuju, i djele s nama životni prostor stoljećima.
 
Mirisna ljubičica kao ukrasna vrsta

Mirisna ljubičica odavno je poznata po svojim ljekovitim svojstvima, ali isto tako kao slučajni ili namjerni stanovnik ukrasnih vrtova. Iako se mogla naći u samostanskim vrtovima još u 16. st. kao ljekovita vrsta, pravi bum kao ukrasna vrsta doživjela je tek početkom 19. st.
Mirisna ljubičica Viola odorata L. najpoznatija je vrsta iz roda Viola, ali je tek jedna od 500-tinjak vrsta koliko ih je poznato u ovom rodu. Rasprostranjena je gotovo po cijelome svijetu. Njena prirodna staništa prostiru se od sjeverne Europe, sjeverne Azije, pa do Ognjene Zemlje i južne Afrike.
Devetnaesto stoljeće bilo je važno doba za vrtlarstvo. Otkriven je veliki broj novih vrsta, pa tako i neke nove vrste ljubičice. Zbog neuglednog cvijeta u hortikulturi se preporučuju samo tri vrste ljubičica: V. odorata, V. tricolor i V. grandiflora. Osim što su otkrivene nove vrste tijekom 19. st., stvoreni su i brojni kultivari ove vrste. Osobito je poznat kultivar 'Czar' koji se i danas  može naći u vrtlarijama diljem svijeta. Osim toga i danas zanimljivog velecvijetnog kultivara, iz Njemačke su se po svijetu proširili i kultivari 'Kaiser Wilhelm II.',  'Kaiserin Auguste' i 'Königin Charlotte', koje su krasili veliki cvjetovi, ali i ugodan miris. Iako ih kod nas nije moguće nabaviti, ti su kultivari i danas traženi i cijenjeni u inozemstvu.
Mirisna ljubičica zeljasta je trajnica. Listovi su joj tamno zeleni, srcoliki i nazubljeni. Dolaze na dugim stapkama i tvore prizemnu rozetu. Podanak je kratak i zadebljao, iz njega izbijaju vriježe koje se zakorijenjuju po tlu i omogućavaju daljnje širenje biljke. Promjer cvjetova je oko 1 – 2 cm. Sastavljeni su od 5 latica od kojih je donja produžena prema natrag u šuplju ostrugu. Cvjetovi dolaze na stapkama dugim 3 – 7 cm. Boja cvjetova varira od tamno-ljubičaste do blijedo-žute. Ljubičica cvate od kraja veljače do travnja. Plod je tobolac u kojem se nalaze sitne sjemenke tamnosmeđe do crne boje.
Nekada je ova biljka bila nezaobilazni stanovnik ukrasnih vrtova, dok se danas uglavnom može sresti kao livadna vrsta.
Razmnožava se na dva načina: generativno i vegetativno.
Generativni način razmnožavanja podrazumijeva korištenje sjemena. Da bi sjeme ljubičice uspješno klijalo i nicalo, treba proći proces stratifikacije (sjemenkama je potrebno osigurati razdoblje niskih temperatura). Dovoljno je sjemenke zasijati u veći lonac tijekom jeseni, kako bi biljke nicale tijekom sljedećeg proljeća. Važno je spomenuti da će biljke dobivene iz sjemena cvasti  tek u drugoj godini nakon sjetve.
Vegetativi način razmnožavanja zastupljeniji je od generativnog. Ljubičice se same vegetativno razmnožavaju vriježama, dok ih je najlakše razmnožiti dijeljenjem u proljeće nakon cvatnje ili tijekom ljeta, dakle u kolovozu i rujnu. Razmnožite li ljubičice na ovaj način, osigurati će te mirisne cvjetove već sljedećeg proljeća.
Ljubičica je kao ukrasna vrsta vrlo zahvalna. Osim što cvate rano u proljeće kada u vrtovima nema mnogo cvatućih vrsta, dobro podnosi sjenu, što je još jedna od prednosti ove vrste. Zbog niskog habitusa prikladna je za sadnju na rubovima gredica, vrlo se lako razmnožava, a uz to je i trajnica, što osigurava njen opstanak u vrtu tijekom više godina bez potrebe za pretjeranom njegom. Kako bi ste osigurali bujniju cvatnju tijekom proljeća, kada se razvije lisna rozeta, biljke uvijek treba okopati i prihraniti najbolje hranivom rastopljenim u vodi.
Informacije  o Projektu „ Proizvodnja mirisave ljubučice (Viola odorata L.)“  možete dobiti na  Agronomskom fakultetu, Zavodu za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost, doc. Dr. sc. Vesna Židovec ( 01/2393705)  ili u Gradskom uredu za poljoprivredu i šumarstvo, Vlatka Lipovac Vranić, dipl. ing. agr. (01/6585669), a možete nas posjetiti i na Trgu bana Jelačića 25. i 26. 04. 2008.