Rod Paeonia ili božuri sadrži 30 i više vrsta grmolikh zeljastih trajnica, ali i drvenastih listopadnih grmova koje u prirodi nalazimo na livadama, u šikarama i na kamenjarima od Europe do istočne Azije te u sjeverozapadnoj Americi. Danas ju kao trajnicu rado uzgajamo u svojim vrtovima zbog njenih raskošnih, velikih, sjajno obojenih, ponekad i mirisnih cvjetova te velikih, jako urezanih listova. Većinu vrsta i kultivara čine zeljasti božuri s podzemnim gomoljima. Većina kultivara proizašla je od vrste Paeonia lactiflora - plemeniti božur.

Drvenasti božuri imaju odrvenjelu stabljiku, često s mlohavim granama. Božuri imaju srednje do tamnozeleno, ponekad srebrno, plavkasto ili sivo zeleno lišće i različito, duboko razdijeljene lisne površine ponekad meko dlakave, naročito ispod lisnih žila. Cvjetovi božura su obično uspravni i pojedinačni, a ponekad cvate njih nekoliko na istoj stabljici. Oblik im može biti čaškast, zdjeličast ili peharast, ponekad kuglast, a svaki cvijet ima 5 zelenih lapova i 5-10 jarko obojenih latica. Većina ima sredinu cvijeta ispunjenu s puno krem ili žutih prašnika. Božuri s duplim cvjetovima nemaju prašnike ili tek nekoliko skrivenih među laticama. Cvjetove obzirom na izgled dijelimo na 4 grupe – jednostavni, poludupli, dupli i anemonemorfni (cvijet liči cvijetu anemone).

Veličina cvjetova zeljastih kultivara definira se kao mala (5-10 cm u promjeru), srednje velika (10-15 cm u promjeru), velika (15-20 cm u promjeru) ili jako velika (preko 20 cm u promjeru). Drvenasti božuri imaju jednostruke do dvostruke cvjetove 5-30 cm u promjeru. Neki božuri nakon cvatnje nose plodove s po 2-5 pregrada i s velikim crvenim ili crnim sjemenkama. Božuri su dugoživuće trajnice koje cvatu u svibnju, lipnju i srpnju, ovisno o vrsti. Sade se u neprekinutim linijama ili se koriste za formiranje nepravilnih grupa ispred ograda ili između velikih grmova s tamnijim lišćem. Otporni su na zimske hladnoće, ali kasni proljetni mrazevi ponekad mogu oštetiti mlade listove i pupove.

UZGOJ

Paeonia raste u dubokoj, plodnoj, humusom bogatoj, vlažnoj, ali dobro dreniranoj zemlji na sunčanim ili polusjenovitim položajima. Treba izbjegavati položaje izložene ranojutarnjem suncu koje može uzrokovati palež listova. Prilikom sadnje važno je ne saditi gomolje zeljastih božura preduboko u tlo jer će u protivnom izostati cvatnja, a poslije, tijekom uzgoja, ne uznemiravati ga jer ne voli premještanje dok je u fazi rasta. Velikim cvjetnim kultivarima potrebno je osigurati potpornje kako ne bi došlo do polijeganja cvjetova nakon jačih kiša. Drvenaste božure dobro je zakloniti od hladnih isušujućih vjetrova, a saditi ih treba u polusjeni kako biste im produžili vrijeme cvatnje. Drvenastim božurima orezuju se samo one grane koje grm čine pregustim ili nepravilnim i to kasno zimi ili rano u proljeće dok je biljka još u stanju mirovanja ili kasno ljeti i u ranu jesen kako bi se izbjeglo curenje sokova biljke.

SADNJA BOŽURA

Optimalno vrijeme za sadnju božura je od sredine rujna do sredine listopada. Pri sadnji zeljastih božura moramo paziti da ih na sadimo preduboko. Okca, tj. novi izboji prekriju se sa samo 3-5 cm zemlje jer će, u protivnom, ako biljku posadimo preduboko, slabo ili nikako cvasti. Za dobar rast i razvoj potrebno im je sunčano stanište i dobro propusna, humusom bogata vrtna zemlja. Ako je tlo nepropusno i prevlažno, često dolazi do gljivičnih oboljenja koja biljku vrlo brzo mogu uništiti. Drvenasti božuri sade se nešto dublje. Rupa za sadnju mora biti kao da sadimo neki veći grm (50x50 cm). Koliko duboko ćemo posaditi samu biljku ovisi o tome jesmo li nabavili cijepljeni božur ili biljku koja već ima razvijen vlastiti korijen. Naime, cijepljeni božur obično nema vlastiti korijen, nego živi od korijena zeljastog božura na koji je nacijepljen. Takvu sadnicu sadimo dublje i to tako da mjesto cijepa bude pokriveno s 10 – 15 cm zemlje. Biljka se sadi dublje da bi plemka razvila svoj korijen jer će inače slabiti, a može i uginuti. Cijepljeni božur prepoznat ćemo po zadebljanom, gomoljastom donjem dijelu i po drvenastoj stabljici. Također je vidljivo i mjesto spoja koje je premazano voćarskim voskom. Prilikom sadnje na dno rupe može se staviti dobro odstajali stajski gnoj ili neko mineralno gnojivo s manjim postotkom dušika. Iznad toga stavlja se sloj rahle zemlje u koji se sade gomolji božura. Korijen ne smije doći u doticaj s gnojivom. U prvoj godini nakon sadnje biljke ne treba prihranjivati, nego ih treba pustiti da se dobro ukorijene. S prihranjivanjem i inače ne treba pretjerivati jer to može nanijeti više štete nego koristi (prebujan rast, slabija otpornost na bolesti i skraćeni životni vijek).

RAZMNOŽAVANJE

Sjeme božura sije se u kontejnere u jesen ili rano zimi. Ponekad je potrebno 2-3 godine da sjeme proklija. Grmovi zeljastih božura dijele se u ranu jesen nakon što listovi uvenu ili u rano proljeće, s tim da svaki dio mora imati tri vegetativna vrha ili korijenovim reznicama zimi. Drvenaste božure možete razmnožiti poluzrelim reznicama ljeti ili položenicama zimi.

ŠTETNICI I BOLESTI

Božuri su osjetljivi na virusne bolesti, na nematode (mikroskopske, crvima nalik životinje koje žive u tlu i hrane se korijenovim dlačicama), na ličinke noćnih leptira koje žive u tlu i hrane se korijenjem biljaka. Na žalost, kemijska sredstva nisu baš djelotvorna protiv ovih nametnika. Isto tako, kobne po biljku mogu biti i gljivične bolesti koje mogu uzrokovati brzo uginuće božura pa prilikom sadnje treba osigurati dobru drenažu tla kako bi se spriječio razvoj gljivičnih oboljenja uslijed prevelike vlažnosti.