Što bi svijet bio bez boje, mirisa, oblika? Svakako, neka vrsta pustoši duha. Jer ako cvijet nije bljesak vječnosti u našem oku, što je onda? Zato je pravo pitanje: Što bi Zagreb bio bez FLORAART-a?

Bez četrdeset godina cvijeća u srcu grada. Bez tisuća i tisuća najrazličitijih i najčudesnijih biljaka, svakovrsnih aranžmana, akcija... svetkovina i čarolija koje smo vidjeli, doživjeli i primili. Kao dar i kao dio naše tradicije. Kao našu hortikulturu, ili točnije, kao kulturu samu.

Dakle, što bi Zagreb bio bez Sajma cvijeća, bez svoje Međunarodne vrtne izložbe, bez FLORAART-a? Odgovor je jednostavan; to ne bi bio Zagreb kakav su nam u baštinu ostavili naši preci, to ne bi bio Zagreb kakav smo mi dužni ostaviti našoj djeci! Zato nije pretjerano ako se kaže da ovo zagrebačko hortikulturno i kulturno događanje svoje korijene crpi još iz daleke 1891. ili 1906. godine, jer to su godine prvih zagrebačkih cvjetnih izložbi. Zabilježenih i na starim razglednicama. Naravno, i ta su se vremena oslanjala na ona još starija, na tradiciju zagrebačkih srednjovjekovnih vrtova, onih dražesnih oaza ljepote iz kojih je kasnije niknula perivojna kultura grada, kultura čiji su povijesni vrhunac svakako perivoj Maksimir ili Lenucijeva potkova. U tridesetim godinama prošlog stoljeća pojavljuju se prve ozbiljnije ideje o vrtnim izložbama (na ondašnjem “Zagrebačkom zboru”), no sve su to otpuhali ratni vihor i poslijeratne nedaće. Tek 1966. Zagreb dobiva Sajam cvijeća.

Prvu pravu, iako relativno skromnu, izložbu. Najzaslužniji za to je Večernji list, novine koje su u ono doba već na neki način postale građanske. Prvih deset godina (do 1975.) Sajam cvijeća isključivo organizira Večernji list, uz, dakako, pomoć zagrebačkih hortikulturnih i inih stručnjaka. Potkraj 1975. stručno-organizacijske poslove Sajma preuzima RO “ARTO”, dok Večernji list postaje pokrovitelj. Kao specijalizirana tvrtka za razne priredbe, “ARTO” proširuje sadržaj Sajma cvijeća tako da već 1977. g. ta cvjetna priredba prerasta u pravi Međunarodni sajam cvijeća, sa svim atributima i popratnim sadržajem. Na izložbi sudjeluju i izlagači iz Japana i Šri Lanke. Počinje Cvjetni korzo mladih i akcija «Šećimo, sadimo, čuvajmo» koja je gradu ostavila mnoge sadnice, uređene zelene površine i žardinjere s cvijećem. Godina 1991. bila je posljednja u kojoj je Sajam cvijeća održan na Gornjem gradu i u organizaciji dotadašnjih aktera. Bila je to i Mozartova godina, ali i godina osamostaljenja Hrvatske i Domovinskog rata. Uz glazbu na Sajmu su dominirale crvena, bijela i plava boja, te cvjetne fantazije 160 domaćih i inozemnih izlagača iz devet zemalja. U godini međunarodnog priznanja Hrvatske i Sajam doživljava prijelomni trenutak.

Te 1992. Sajam cvijeća dobiva ime FLORAART, a novi organizator priredbe postaje Trgovačko društvo ZRINJEVAC. To je ujedno i godina redefiniranja Sajma u Međunarodnu vrtnu izložbu koja se iz gornjogradskih prostora i trgova seli na Savu. Točnije, na Prisavlje uz Boćarski dom. Grad, koji je tu odluku donio, postaje njezin stalni pokrovitelj. I doista, Boćarski dom ZRINJEVAC svojom raskošnom unutrašnjošću (4000 m²) omogućio je našim floristima profesionalni zamah koji ih je, kad je riječ o ljepoti komponiranja cvjetnih aranžmana, stavio uz bok onima u Europi. Vanjski prostori (30.000 m²), pak, osigurali su raznolikost i punoću sadržaja dječjih igrališta kao cijeli niz kategorija oblikovanja oglednih vrtova, cvjetnjaka, prezentacija dendrološkog materijala i ostalog. Tih dana održava se i prateća prigodna manifestacija «Cvijet u srcu grada», kojom se, u nedjelju što prethodi tjednu FLORAART-a, navješćuje ova jedinstvena izložba. Odvija se na Trgu Bana Jelačića, uz Cvjetni korzo te glazbene i folklorne skupine. Nasljeđujući tradiciju natjecanja vezačica cvijeća, redovito se održava i KUP hrvatskih florista. Zato i ne čudi da FLORAART u samo nekoliko dana posjeti više tisuća ljudi i da je svake godine sve više inozemnih izlagača.

Napokon, nije li pjesnik rekao:

Ja priđoh.S cvijetom u ruci.Poklonih se.