Milozvučan zvuk žubora vode i fascinirajuće jesenje boje drveća koje okružuju mnogobrojna jezera i slapove pružaju jedinstven i nezaboravan doživljaj.

Rijetki sunčani i lijepi dani prije početka zime i počinka vegetacije posebno mame svojom raskoši boja da se osvrnemo i promotrimo svu ljepotu koju nam priroda pokazuje. Unatoč svoj toj živosti i šarolikosti, od žutog javorova lišća različitih oblika do narančastih i crvenkastih plodova jarebike, ova unikatna, neponovljiva prirodna paleta odlikuje se posebnim skladom nestajući u smiraju kratkoga jesenjeg dana, budeći u nama sjetu i svjesnost o prolaznosti vremena još jedne vegetacijske periode. Jedno od mjesta gdje ta sjeta poprima posebno značenje postajući jedan treptaj lista u odrazu jezera opipljiva, a već drugi prolazna i mistična, naš je najstariji i najpoznatiji Nacionalni park Plitvička jezera. Ti predjeli osobite prirodne ljepote i neponovljivosti proglašeni su Nacionalnim parkom još daleke 1949. godine, a 1979. uvršteni su na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne i prirodne baštine. Slaveći ove godine 55. obljetnicu proglašenja Nacionalnim parkom i 25. uvrštavanja na UNESCO-vu listu pobuđuju još veće zanimanje i značenje u svjetskim razmjerima. Procesom osedravanja nastaje fitogena sedra prirodna tvorevina, istkana  ostacima mikroskopskih alga i okamenjenih mahova čije zajednice rastu na slapovima tvoreći ovaj jedinstveni „kameni cvijet“ nastao među vodama krša koji predstavlja temeljni fenomen i uvjet opstanka ovoga Nacionalnog parka. Drugim riječima, da nema osedravanja, ne bi bilo niti jezera. Neprekinuta saga o ljepoti i prolaznosti započinje izvorima Crne i Bijele rijeke. Prenoseći se žuborom i prskanjem vode obogaćene kalcijevim karbonatom te inkrustacijom „sedrotvornih zadruga“ traje stoljećima, podižući savršeno skladne brane i gradeći jezera, gotovo remek-djela u koja su utkane strune od sedre. Crna rijeka izvire ispod Kika i Bijelih vrhova i teče u smjeru Plitvičkog Ljeskovca. Dno korita na mnogim mjestima prekriveno je crnom mahovinom, što joj je i dalo naziv. Bijela rijeka izbija ispod prijevoja Čudin klanac izbacujući bijeli pjesak. Obje rijeke spajaju se u Plitvičkom Ljeskovcu u tok Maticu, koja utječe u Prošćansko jezero. Geološka podloga uvjetuje podjelu Plitvičkih jezera na gornja, mirnija i veća, smještena na dolomitnoj podlozi, i donja, manja, izdubljena u vapnenačkom kanjonu. Nastavljajući se u nizu od Prošća do Novakovića broda kroz 16 velikih jezera i mnoštvo manjih te bezbroj slapova, kaskada, bukova, burgeta dajući svakom i najmanjom kapi svoj doprinos ovom skladu i uzvišenosti. Od ostalih pritoka treba spomenuti Rječicu koja utječe u jezero Kozjak i potok Plitvicu, čije vode tvore najveći vodopad u Hrvatskoj - Veliki slap, visok 78 metara. Vode Plitvičkih jezera i potoka Plitvice ujedinjuju se ispod Sastavaka, obrušavajući se u „kameno udubljenje“ i rađajući rijeku Koranu koja nastavlja teći, žuboreći ovu zanimljivu i neprekidnu sagu. Osim vodotoka koji zauzimaju nepunih jedan posto površine Nacionalnog parka Plitvička jezera od 294,82 četvornih kilometara i predstavljaju vrh ove piramide ljepota, posebnost ovog područja je raznolik i bogat biljni svijet. Osobitost i brojnost flore ovog područja koju čini 1146 vrsta uvjetovana je nizom ekoloških čimbenika, od kojih možemo izdvojiti geografski položaj na granici kontinentalnoga i maritimnog oborinskog režima; panonskoga i jadranskog prostora, geološku podlogu, strujanje zračnih masa, izloženost terena i razliku u nadmorskoj visini od 800 m. Svi ti čimbenici uzrokuju, na relativno malom geografskom području, pojavu vrsta različitih flornih elemenata: ilirskoga, mediteranskoga, mediteransko-atlantskog, južnoeuropsko-balkanskog, balkanskog, borealnog i dr. Kroz sve te superlative koji prevladavaju u opisu našega najstarijeg Nacionalnog parka, a koje nedvojbeno i zaslužuju njegove prirodne osobitosti i ljepote, pridružujemo se čestitkama u povodu 55. godišnjice njegova proglašenja i 25. obljetnice ulaska na UNESCO-vu listu Svjetske kulturne i prirodne baštine.