Želja da upoznamo ljepotu prirodne i kulturno-povijesne baštine naših parkova povela nas je na put prema Opatiji.

Kako je prvo izdanje «Moga cvijeta» zapravo proljetni prvijenac, odlučili smo Vam podariti nešto za oči ugodno i lijepo, a za dušu nadahnjujuće i opuštajuće. I nešto toliko vrijedno jer je satkano uz toliko truda i znanja, brige i ljubavi, mirisa i boja. Tako nas je želja da upoznamo ljepotu prirodne i kulturno-povijesne baštine naših parkova s daškom vjetra povela na put prema Opatiji bajnoj, poneki će reći i «biseru Istre».

Zašto baš Opatija? Upravo su parkovi uz brojne hotele zaštitni znak Opatije. Jedan od tih, ujedno i središnji park koji se ističe svojim položajem i sadržajem,  pobudio je našu želju da ga izbliza  upoznamo, i pomirišemo. Baš stoga što se jedan njegov dio prostire uz Crkvu Sv. Jakova  i po njoj dobiva ime, dok drugi dio okružuje Villu «Angiolinu» i nazvan je po njoj, ovaj park čini povijesnu jezgru Opatije. Arhivirani dokumenti govore o nastajanju parka u razdoblju između 1845. do 1860. godine, i to u okolini spomenute vile. Zanimljivo je i to da se unutar parka nalazi i spomenuta crkva kao najstarija građevina Opatije, koja je prvi put u spisima zabilježena davne 1449. godine.Recimo i to da je Crkva Sv. Jakova sagrađena na temeljima benediktinske opatije po kojoj je grad Opatija dobio ime. Zbog svoga  povijesnog razvoja park je tako danas podijeljen u dvije cjeline – Park Sv. Jakova i Park «Angiolina».

«Proputovanjem» kroz opatijski središnji park saznali smo da njegova površina kao hortikulturalnog spomenika iznosi 3.64 ha. Podijeljen je na 60 polja u kojima je zasađeno približno 150 biljnih vrsta. Neke od tih biljnih vrsta potječu iz dalekih krajeva svijeta i nisu tipične za ovo podneblje, primjerice su to Daleki istok, Australija, Južna Amerika. Tako se među mnogim zanimljivim biljkama u dijelu parka koji okružuje Villu «Angiolinu» nalazi i japanska kamelija (Camellia japonica), koja je s vremenom postala prepoznatljiv simbol Opatije. Ono što karakterizira i povećava ljepotu parka mješavina je mirisa raznolikoga bilja i mora. Riječima je takvu ljepotu teško, gotovo nemoguće prenijeti. Ipak, ne možemo vas lišiti opisa ovoga predivnog «dragulja». Park je kroz vrijeme u osnovama sačuvao svoju prvobitnu arhitekturu,  posebice ono po čemu se najviše ističe – dijelovima koji su građeni u engleskom ( krivudave staze) i francuskom stilu (cvjetni parter prema godišnjim dobima). U starom dijelu parka, koji je zasađivan od 1845. godine pod vodstvom Iginia Scarpe, riječkog patricija koji je podigao ljetnikovac Villu «Angiolinu», naišli smo na mnoštvo rijetkih vrsta biljaka i stabala, kao što su sekvoja, libanonski cedar, velecvjetna magnolija, kavkavska jela, japanska banana...

Ipak, najveću pažnju uspjela nam je privući neobično lijepa i egzotična biljka iz porodice četinjača, čileanska araukarija (Araucaria araucana), ili andska jela rasprostranjena u Čileu i jugozapadnoj Argentini. Odlike toga prekrasnog stabla (u domovini visokog od 30-50 metara) su ravno deblo i široke, čunjaste krošnje. Grane se nalaze po 5 u pršljenu, okomite otklonjene, gornje usmjerene prema gore, donje viseće. Lišće je plosnato sjedeće, u donjem dijelu široko, u gornjem ušiljeno poredano unaokolo izbojaka gdje ostaje čak do 15 godina. Češeri su okruglasti do jajoliki, debeli 14 do 20 cm i smeđi. Sjeme je jajoliko, dugo 3-4 cm, crvenosmeđe boje i jestivo. Pogoduje joj bogato tlo s malo vapna, prozračno i svježe te visoka zračna vlaga. Vrlo je otporna na zimu te je izrazito dekorativna.

Bočno od Ville «Angioline» i samo nekoliko metara od čileanske araukarije pogled su nam privukla tri prekrasna primjerka šumske datulje (Phoenix sylvestris) predstavnika palmi.Ta neobično lijepa biljka podrijetlom je iz istočne Indije. Zna narasti i do 2 metra, a odlikuje se dugim, perasto sastavljenim listovima koji se u laganom luku savijaju prema tlu i čitavoj biljci daju vrlo lijep izgled. Pored datulja nalaze se primjerci biljaka koje često zamjenjuju s palmom iako s njima nema nikakve veze, to su cikasi (Cycas revoluta) iz porodice Cycadaceae (golosjemenjača), perastih listova koji se nalaze na vru stabla. Među pravim listovima nalaze se otvoreni plodni listovi (koji koji na kraju nose sjemene zametke), ili listovi s polenovnicima. Iako cikas ubrajamo u golosjemenjače, oplodnja se odvija pomoću gibljivih spermatozoida, što je pak karakteristika paprati. Upravo zbog toga tu biljku smatramo živim fosilom. Na prekrasno uređeni prostor tzv. rondo naišli smo na prostoru ispred same vile. «Rondo» je dakle oblikovan poput labirinta, u kojem «zidove» labirinta čini šimšir (Buxus sempervirens), dok se unutrašnje površine dva puta godišnje nasađuju sezonskim biljem. Tako u proljetnom nasadu «rondo» krase tulipani, maćuhice i tratinčice. Uočili smo i nekoliko lijepih primjeraka jedne neobične biljke. Podrijetlom iz Sjeverne Amerike, mekolisna juka (Yucca flaccida) ukrasna je biljka iz porodice ljiljana. Prepoznatljiva je po svojim dugačkim, uskim, zelenim listovima koji meko padaju. Prilikom cvatnje krase je bijeli cvjetovi, smješteni u metličastim cvatovima visokim preko 1 metra.

Iz ove «kutijice za nakit», kako je svojedobno ovaj park prozvao zaljubljenik u Opatiju, Josef Rabl, s pregršt raznolikih mirisa, boja, pa i zasigurno ljubavnih priča koje bi svaki predio te prirode mogao prošaputati, izdvojit ćemo još jednu biljku iz porodice čajeva. Kameliju (Camellia japonica) je u Europu u 18. stoljeću iz Manile (Filipini) prenio jezuit Camelius po kojem je i dobila ime. Odlikuje se prekrasnim cvjetovim crvene, ružičaste, a rijetko i bijele boje, koji se otvaraju od prosinca do travnja. Kamelije uspijevaju samo na vlažnim i toplim mjestima. Na Mediteranu se može uzgajati samo na sjenovitim mjestima, prvenstveno u parkovima poput opatijskoga. No čitave te ljepote o kojoj smo govorili ne bi bilo da se Opatija ne izdiže od ostalih krajeva svojim specifičnim klimatskim osobinama. Ona tako ima posebnu varijantu mediteranske klime, čije su zdravstvene vrijednosti dokazane još u vrijeme kad se ondje nalazio jedan od najvećih prirodnih sanatorija na jugu Europe. Klima je imala velik utjecaj na razvoj vegetacije. Opatija je zimi zaštićena od snažnih udara tzv. riječke bure, a ljeti se ne pojavljuju nesnosne vrućine. Najvažniji klimatski element je temperatura zraka. Prosječna temperatura u proljeće iznosi oko 13 C, ljeti oko 23 C, u  jesen 15 i zimi 6 C. Količina sunčeva sjaja Opatiju stavlja u red slabije osunčanih centara na Hrvatskom primorju. Tako je sunce najintenzivnije od svibnja do rujna, s maksimumom u sredini ljeta. Padaline se u Opatiji pojavljuju u vidu kiše, dok je snijeg prava rijetkost. Za nju je također bitno da se nalazi u zavjetrini neugodne bure, a snaga valova potaknuta jugom oslabljena je jer Opatiju štite otoci koji se nalaze na vanjskoj strani Riječkog zaljeva. Razbijanjem valova o vapnenačku obalu, u zrak pršte sićušne kapljice morske vode nazvane morski aerosoli. U dodiru s atmosferom miješaju se s biljnim aerosolima (miris lovora i eteričnih ulja) koji isparavaju iz bujne mediteranske vegetacije. Ti aerosoli djeluju ljekovito na respiratorne organe, dugo se zadržavaju u zraku pa stoga slove kao prirodni inhalatori. Budući da Opatija ima sve pogodnosti mediteranske klime, ljekovite čimbenike kao što su primorska vegetacija, morska voda, aerosol, upravo su te bioklimatske vrijednosti omogućile uspješan uzgoj raznih suptropskih biljaka koje nalazimo na području Opatijske rivijere. Ovime smo došli do kraja našega putovanja najpoznatijim opatijskim parkovima. Zahvaljujemo svima, a posebno djelatnicima parka koji su nam svojim doprinosom omogućili da u Vaše domove unesemo miris raznolike opatijske vegetacije. Do idućeg puta, kada Vas vodimo na putovanje u još jednu od hrvatskih prirodnih ljepota, budite spremni na nova iznenađenja! 

U pisanju članka korišten je:“Vodič opatijskim parkovima”, izdavača Appleby International Rijeka 1997; autorski tim - nastavnici i učenici Gimnazije Eugena Kumičića Opatija.