AMARILIS – Hippeastrum x
Amarilis ili prugasti sunovrat vrlo je popularna sobna biljka. To je višegodišnja biljka koja oblikuje velike lukovice, a kod nas se uzgajaju hibridi najčešće nastali križanjem dviju vrsta Hippeastrum regina x Hippeastrum vittatum, čija se prirodna staništa nalaze na prostorima srednje i južne Amerike.
Biljka ima svjetlozeleno trakasto mesnato lišće dužine 30 – 50 cm. Listovi dolaze u paru, a razvijaju se nakon cvatnje. Cvijet dolazi na uspravnoj dugoj šupljoj cvjetnoj stapci. Obično na jednoj cvjetnoj stapci dolaze 2 do 4 cvijeta nalik trubi. Cvjetovi su veliki, promjer im doseže i do 15 cm. Mogu biti jednostruki ili dvostruki, a boja latica može biti bijela, ružičasta, boje lososa ili dvobojna. Za cvjetove možemo reći da su dugovječni jer traju dva ili čak i tri tjedna. Čitava biljka razvija se iz velike lukovice koja služi kao organ za prezimljivanje.
Biljka se razmnožava pomoću malih lukovica koje su se stvorile na glavnoj lukovici. Lukovice cvatu tek kada su stare 4 godine.
Lukovicu treba posaditi u lonac nešto veći od lukovice. Pri sadnji koristite velike lukovice jer ljepše cvatu. Sadnja se obavlja od studenog do siječnja. Amarilis voli ocijeđeni supstrat pa prije sadnje u postojeći umiješajte pijesak kako biste popravili vodozračne odnose. Lukovicu utisnite u supstrat tako da 2/3 budu prekrivene, a 1/3 iznad površine supstrata. Zalijte biljku i stavite na mračno mjesto gdje je temperatura oko 25°C. U fazi zakorjenjivanja biljku treba zalijevati povremeno. Kada počne tjerati nadzemni dio, lonac s lukovicom stavite na svjetlo mjesto. Biljku koja tjera treba zalijevati redovito vodom sobne temperature, a svaka dva tjedna biljke treba i prihraniti započevši onda kada vidimo da su se pojavili cvjetni pupoljci. Biljke u cvatu treba prskati kako bi se osigurala dovoljna zračna vlažnost. Želite li da vam duže cvatu, stavite ih u prostoriju u kojoj temperatura ne prelazi 20°C. Tijekom ljeta biljku stavite van u hladovinu. Početkom kolovoza smanjujte zalijevanje da biste krajem mjeseca potpuno prestali zalijevati. Biljka tada ulazi u period mirovanja koji traje tri mjeseca. Listovi se suše, a biljka prezimljuje u obliku likovice. Lukovice pospremite na tamno mjesto na temperaturu oko 10°C. Kada biljka ponovno počne tjerati uklonite površinski sloj supstrata i nadomjestite svježim. Dok rukujete biljkom, ruke zaštitite rukavicama jer biljka sadrži otrovne alkaloide. Može se reći da ju bolesti i štetnici gotovo i ne napadaju.

DAVALIA – Davallia fejeensis
Davalija ili zečja šapa, kako je uglavnom zovu u Europi i ostatku svijeta, svoje ime može zahvaliti dlakavim rizomima koji neodoljivo podsjećaju na zečju šapu. U posljednje vrijeme ovu biljku u literaturi možemo sresti i pod nazivom spiderplant ili biljka pauk, također povezano s dlakavim rizomom. Prirodna staništa ove paprati nalaze se na otočju Fiji, gdje se ova biljka uzgaja vani, slično kao i paprati koje dolaze u našim krajevima. Pripada porodici Davalliaceae koja je dobila naziv po švicarskom botaničaru Edmondu Davallu u 18. stoljeću. U ovu porodicu spadaju još neke srodne vrste poput D. canariensis.
Listovi ove paprati su srednje zeleni fino podijeljeni pa izgledom podsjećaju na peršin. Od listova je zanimljiviji veoma snažan dlakavi rizom koji se razvija iznad površine supstrata i često širi i iznad posude u koju je posađen. U visinu naraste do jednog metra, a u širinu do metar i pol. Kod nas se koristi kao sobna biljka, posađen u lonac ili viseću košaru. Biljka ljepše izgleda ukoliko je zasađena u viseću košaru jer tada dolaze do izražaja sve njene posebnosti.
Za uspješan uzgoj biljku treba smjestiti na polusjenovito mjesto, a zimska temperatura ne smije biti niža od 10°C. Biljku zasadite u supstrat na bazi treseta koji dobro drži vodu. Davalija voli dosta vode pa ju je tijekom ljeta potrebno učestalo zalijevati, dok je u zimskim mjesecima zalijevanje potrebno smanjiti. Razmnožavati se može dijeljenjem. S godinama ova biljka postaje sve ljepša pa ju nije poželjno često dijeliti. Ako baš morate, dijelite ju svakih nekoliko godina. Bolesti i štetnici ne napadaju je često. Zbog vlažnosti supstrata koji je potreban za uspješan uzgoj, mogu se pojaviti gljivične bolesti poput botrytisa i raznih truleži pa prije svakog zalijevanja pustite da se površinski sloj lagano prosuši ili zalijevajte u tanjurić.

KALA – Zantedeschia aethioipica
Kala pripada porodici Araceae u koju spadaju Anturijum, kaladijum i neke druge vrste koje se kod nas uzgajaju kao sobno bilje. Njeno prirodno stanište je prostor južne Afrike. Opis, kao i ilustracije kale, u Europu su stigli 30 godina prije nego sama biljka, zabilježen je davne 1664. godine, u kraljevskom vrtu u Parizu. Prva biljka stigla je 1697. godine kada ju je iz južne Afrike kao vrlo zanimljivu poslao Simon van der Sal.
Ime je navodno dobila po talijanskom fizičaru i botaničaru Giovaniu Zantedeschiu. Druga riječ u imenu Aethiopica nema izravne veze s današnjom Etiopijom, već s činjenicom da su u tadašnje vrijeme tako nazivali nepoznat svijet južno od Egipta i Sirije.
Kala je trajnica, a hoće li biti zimzelena ili ne ovisi o uvjetima staništa, prvenstveno o količini oborina. U mirovanju se nalazi u periodu kada nema dovoljno vlage. U visinu naraste od 60 cm do 1 m. Ima bujne streličaste listove čija veličina ovisi o količini svjetla. Listovi su građeni vrlo zanimljivo. Imaju zatvorene puči što onemogućuje transpiraciju pa tako sprječavaju gubitak vode u vrućim mjesecima i omogućuju rast i u nepovoljnim uvjetima. Cvjetovi se javljaju gotovo tijekom cijele godine, no cvatnja je najintenzivnija od kolovoza do siječnja. Cvijet kale je klip, obavijen pricvjetnim listovima bijele boje. Na klipu su spiralno raspoređeni neugledni cvjetovi koji se dijele na muške i ženske zone. Osim u bijeloj boji brakteje danas zahvaljujući oplemenjivanju mogu biti kremaste, žute, crvene, roze ili zelenobijele.
Može se razmnožavati dijeljenjem i sjemenom. Ako koristimo sjeme, treba ga sijati u proljeće, u pjeskoviti supstrat i samo lagano prekriti njime. Kada biljke izniknu, presade se u tegle ili vrt. Ukoliko se za razmnožavanje koristi mesnati gomolj, biljka se može razmnožavati u fazi mirovanja. Gomolj se zasadi na dubinu od 5 cm. U vegetaciji se može razmnožavati dijeljenjem tako da oštrim nožem odrežemo dio biljke s korijenovim sustavom i zasadimo ga na željeno mjesto.
Za uspješan uzgoj potrebno je humusom bogato dobro drenirano tlo. Cvatnja je uvjetovana količinom svjetlosti. Biljku zato treba saditi na polusjenovita mjesta. Možete ju posaditi i na direktno sunce, ali joj tada treba osigurati uvijek dovoljno vlage. Ako ju posadite u duboku sjenu, imat će bujno lišće, ali će izostati cvatnja. Kod nas ju možete uzgajati u vrtu ili u loncima, a preko zime je potrebno gomolj izvaditi i spremiti te u proljeće ponovno zasaditi.
Rezani “cvjetovi” kale koriste se već dugo. Zbog bijele boje brakteja, kao ljiljani, i kale su simbol mladosti i nevinosti pa se odavna koristi kao cvijeće za vjenčane bukete. Zbog dugovječnosti u vazi je izvrsno rezano cvijeće.
U vrtu se može koristiti kao rubna biljka, a vrlo lijepo će izgledati posađena uz vrtno jezerce.
Osim cvjetova koriste se i listovi i gomolj. Listovi se koriste u ljekovite svrhe kao oblog prilikom glavobolje. Gomolji služe u svježem stanju kao hrana divljim svinjama. Mogu biti i hrana za ljude, ali ih je prije potrebno prokuhati. Svježi gomolji prekriveni su mikroskopskim kristalima kalcijevog oksida, a ako se jedu u svježem stanju izazivaju otok grla.

DRAGULJI BRAZILA U NAŠEM DOMU
Jedna od omiljenijih lisnatih biljaka zasigurno je maranta zbog svojih zelenocrvenih listova. Slična obilježja krase i njena dva srodnika - kalateu (Calathea amabilis) i Ctenanthe (Ctenanthe spp.). Sve tri vrste pripadaju porodici Marantaceae koja broji oko petnaestak vrsta. Njihova prirodna staništa su područje Brazila i Costa Rice. Tamo su ove biljke trajnice koje se uzgajaju u vrtovima zbog šarenog puzavog lišća. Kalateu krase veliki ovalni listovi s tamnozelenim prugama na svjetlozelenoj podlozi. Naličje listova je ljubičasto, a povremeno ju krasi mali neugledni bijeli cvijet. Dok su sasvim mladi, listovi su uvijeni u tuljac, a kasnije se razmotaju.
Vrsta Catenanthe posjeduje više varijeteta:

- C. Kummeriana koju krase zeleni listovi prošarani bijelim prugama, a kao i kod prethodne vrste, naličje lista je ljubičasto obojeno;
- C. Lubbersiana se odlikuje tamnozelenim listovima, prošaranim žutim prugama, dok je naličje lista u ovog varijeteta svjetlozelene boje.U visinu naraste oko pola metra.
- C. Oppenheimiana, rastom je kao i oblikom listova nešto drugačija. Naraste do 1m u visinu, listovi su joj kožasti, kopljastog oblika, zeleno kremasto prošarani. Sva tri varijeteta stvaraju male bijele neugledne cvjetove.

Uvjeti uzgoja
Za uspješan uzgoj biljkama treba osigurati dobro ocjeđen supstrat. Idealan je omjer 1:1:1 pijeska, humusa i listinca uz dodatak ugljena i krupnog pijeska. Biljke koje nemaju dobru drenažu jednostavno uginu. Iako vole dosta vlage, ne vole da voda stoji. Tlo mora uvijek biti vlažno, dok je tijekom zime potrebno da se supstrat prosuši prije sljedećeg zalijevanja. Biljke, čiji korijen nije prorastao lonac, valja oskudno zalijevati. Tlo oko biljke ne smije biti jako zbijeno pa ga je potrebno redovito rahliti. To možete učiniti malim grabljicama ili jednostavno prstima. Za uspješan uzgoj trebaju i dosta visoke temperature koje zimi ne smiju biti niže od 15°C. Potrebna je i visoka zračna vlaga koju ćete osigurati tako da biljke prskate nekoliko puta dnevno. Podnosi svjetlo do polusjenu, no nikako ne smije stajati na izravnom suncu. Idealno mjesto za nju je prozorska daska na sjevernom ili istočnom prozoru.
Svake godine ju je potrebno presaditi krajem zime ili početkom proljeća, dakle tijekom veljače ili ožujka. U tom periodu može se i razmnožavati. Najjednostavnije je to učiniti dijeljenjem. Podijeljene biljke trebaju nekoliko tjedana kako bi razvile korijen. Presađivanje biljke utječe na cvatnju jer samo redovito presađivane biljke cvatu.