Mediteran ili Sredozemlje obuhvaća zemlje oko Sredozemnog mora, a tu spada i naše Jadransko more sa svojim priobaljem. Mediteranska klima ovog područja odlikuje se blagim, vlažnim zimama i suhim, vrućim ljetima, kao i obiljem sunčeve svjetlosti, kako u ljetnim, tako i u zimskim mjesecima. Vjetrovi koji pušu s kopna ponekad u zimskim mjesecima uzrokuju hladne periode praćene snijegom i minimalnim temperaturama od -2 do - 11˚C. Pritom dolazi do uništavanja biljaka osjetljivih na hladnoću. Zbog svega navedenog za mediteranski vrt potrebno je izabrati bilje koje može podnijeti navedene klimatske uvjete - sušne, vruće periode ljeti i ponekad dosta niske temperature zimi, kao i veliku količinu sunca tijekom cijele godine. S druge strane, čovjek je svojim djelovanjem doprinosio i stalno doprinosi mijenjanju flore mediteranskog vrta, naročito od sredine 19. stoljeća, kada je doneseno i mnogo egzotičnih biljaka, od kojih su se neke vrlo brzo prilagodile ovom podneblju. Pri osnivanju mediteranskog vrta potrebno je voditi računa o tri važna čimbenika, a to su voda za zalijevanje, odvođenje vode poslije pljuskova i zaštita od jakih vjetrova.

Voda
Teško je točno predvidjeti potrebne količine vode za održavanje mediteranskog vrta, jer to ovisi o nizu čimbenika - položaju vrta, strukturi zemljišta kao i o vrsti biljaka koje se u njemu uzgajaju. Ipak, može se okvirno reći da je tijekom ljetnih mjeseci potrebno oko 7 - 8 m3 vode dnevno po hektaru za održavanje vrta. Isto tako, pri planiranju vrta potrebno je predvidjeti propuste za otjecanje suvišne vode nakon jakih pljuskova, kako ne bi došlo do ispiranja tla.

Vjetar
Da bi se biljke zaštitile od štetnog djelovanja vjetra, potrebno je podići zaštitni zid u obliku betonskog, kamenog ili zelenog vjetrobrana. Za izradu zelenog vjetrobrana najčešće se koriste čempresi (Cupressus lambertiana ili Cupresus macrocarpa, Cupresus sempervirens ili horizontalis)koji se sade kao ograda na razmak od 0,80 - 1 m, a održavaju se orezivanjem svakog proljeća i jeseni.
Osim čempresa sade se i pitospori (Pittosporum undulatum i Pittosporum tobira), koji dobro podnose orezivanje, te su dovoljno gusti i kompaktni te Arundo donax. Kada smo završili s planiranjem vrta, odnosno kada smo napravili osnovni plan željenog izgleda budućeg vrta i u njega ukomponirali sve gore navedene, vrlo važne pripremne mjere za uspješan uzgoj i napredak biljaka u mediteranskom vrtu, tek tada možemo prijeći na odabir biljaka koje će u njemu dobro uspijevati.

Bilje prikladno za sadnju u mediteranskom vrtu
Za uređenje mediteranskog vrta svakako treba iskoristiti i vegetaciju karakterističnu za ove krajeve. Od drvenastih biljaka to su prije svega masline, pinije, primorski bor, hrast crnika, rogač. I neke drvenaste vrste iz sjevernih krajeva vrlo dobro uspijevaju u ovom području kao primjerice platana, paulovnija, Judino drvo i dr. Iako se u mediteranskim vrtovima uzgaja cijeli niz listopadnog drveća, u njima ipak prevladava zimzeleno drveće i grmovi. Među njima se svojom visinom ističu četinari i eukaliptusi. Premda četinari uglavnom rastu u predjelima s umjerenom kontinentalnom klimom, neke vrste vrlo dobro uspijevaju i u toplim predjelima Mediterana. Jedna od izrazito dekorativnih vrsta je aurikarija (Auricaria excelsa, Auricaria Bidwilli), zahvaljujući svom piramidalnom izgledu. Najljepše izgleda ako se sadi kao samostojeće drvo (soliter). Među vrste koje dobro podnose ljetnu suš ubraja se i libanski cedar (Cedrus Libani), a s uspjehom se može uzgajati i himalajski cedar (Cedrus deodara). Čempresi su tipični predstavnici mediteranskih predjela i pružaju velike mogućnosti podizanja zaštitnog zida od vjetra (Cupressus lambertiana, Cupressus arizonica glauca, Chamaecyparis lawsoniana). Juniperus ili kleka je biljka koja tvori niske grmove i uspijeva i u najsušim predjelima i na najsiromašnijim tlima. Neke od njih rastu samoniklo u ovim predjelima ( J. communis - obična kleka, J. oxycedrus - primorska kleka.

Od egzotičnih vrsta koje se uzgajaju u mediteranskim vrtovima treba svakako spomenuti i razne vrste palmi, eukaliptuse, akacije i citruse. Osim drvenastog bilja tu nalazimo i cijeli niz grmolikih biljaka, od kojih su neke autohtone (Anthyllis barba jovis, Atriplex halimus, Erica mediterranea i E. lusitanica, Capparis spinosa i C. rupestris, Myrtus communis, Nerium oleander, Rosmarinus officinalis, Tamarix i još mnoge druge). Od drvenastih penjačica svakako je vrijedno spomenuti vrste kao što su Bougainvillea Bignonia Buddleia, Wisteria (glicinija), Hardenberia ovata, Jasminum grandiflorum, Kennedya, Passiflora, Rosa banksiae i Rosa gigantea (značajne jer brzo rastu), Senecio i Trachelospermum jasminoides (zvjezdasti jasmin).
Kao što drveće, grmovi i penjačice daju mediteranskom vrtu poseban izgled, tako i trajnice imaju isto svoju ulogu. Svakako, kaktusi i biljke s mesnatim listovima privlače najveću pažnju svojim neobičnim izgledom i geometrijskim oblikom. Uz njih i brojne druge trajnice, a naročito aromatično, začinsko mediteransko bilje doprinose posebnom izgledu i ugođaju mediteranskog vrta. Dakako, premalo je prostora u jednom broju časopisa koji bi bio potreban za opis svih predivnih biljaka koje krase mediteranske vrtove.