Mi smo biljke iz vrta jedne plavuše. Pitate se pa što, jer plavuša k’o plavuša, baš ona nešto zna!? A nije li vam neobično da vam mi, biljke, pričamo kako vam je kod nje!? Svaka od nas ima svoju priču. Pročitajte ih, možda vas potaknu da i vi sadite “a la plavuša”! Da od naših ljubiteljica postanete naše ljubimice. Za vas mi ćemo ljepše cvasti, jače mirisati, više plodonositi...!

STRVOSMRAD - Stapelia asterias
Rođena sam na jednom južnom balkonu, na 8. katu nebodera na zagrebačkoj Savici! Mama i mi sestre bile smo jako ponosne na svoj izgled: glatke, vitke, bez bora i bez bodlji, uvijek atraktivno zelene - iz poznate i ugledne obitelji kaktusa. Ne znaš što je ljepše - stas ili glas, a naše je ime latinskog porijekla, STAPELIA ASTERIAS. Ah, djetinjstvo samo proleti! Naš djedica uzgajao nas je s puno ljubavi, pravilno, znalački i mi smo brzo postale privlačne udavače - svaka se okitila svojim cvijetom - predivnom ljubičastom zvijezdom s dlačicama od centrimetra. To je sad moderna frizura, a ne kao one s loknama. I tako jednog dana (a za sve je kriva djedova mala penzija) evo nas na klupi tržnice u Utrini. Djed nam traži novi dom. Prolaze ljudi, gledaju nas. Sviđamo im se - ipak smo mi ljepotice. Uživamo u komplimentima!  I onda, čujte vi ovo: “Aaaa, znam, to je strvosmrad!” Pa kaj ona ne zna latinski!? Mi imamo najfiniji parfem za muhe i ostale leteće delicije!? Kaže - to je naše ime na hrvatskom! I da znate da je! Bljak, baš je ružno! I evo, seka i ja već idemo s tom plavušom k njoj doma. Možda i neće biti tako strašno! Mislim si, ako zna naše ime na hrvatskom - možda ima neku knjigu o kaktusima! Sigurno ima, plavuše ionako svoje znanje čuvaju u knjigama i u frižideru - da se ne pokvari!! 

OČENAŠICA - Melia azedarach, Perlbaum, Rajsko drvo
Nikla sam jednog proljeća iz sjemenke ispod majčine široke krošnje, u Karlobagu. Znate, bura, pa ptice, pa nizbrdica - bilo nas je posvuda. A onaj naš Mili, koliko taj ima prijatelja, hoću reći prijateljica! Utovari on nas u jesen - i kuda koji mili moj! Mene je poklonio jednoj plavuši u Zagrebu. Jadne li mene - mala sam, treba mi puno ljubavi i pažnje - a zapala me jedna - plavuša! No, što je, tu je. Gledam oko sebe, vrt je pun drveća i cvijeća, vidi se da tu ima ljubavi! Kao doma - gle, vidim bršljan, tekoma, čempres, smokva čak... nema bure, hladnoće, sve je fino, meko, okruglo - k’o naša plavuša. Voli sebe, ali voli i nas. Svako jutro prošeta vrtom, priča nam, pregleda lišće da nemamo uši gleda jesmo li narasli, jesmo li žedni ili gladni. Samo ne znam - jednom me zove očenašica, jednom perlbaum, drugi put Rajsko drvo. Hu, plavuša, a govori jezike!? Često me ponosno pokazuje svojim prijateljima. Kaže da sam s Himalaje. Ma kaj, ja sam domaća, k’o Janica, ja sam očenašica s padina, ispod Velebita, iz Karlobaga. I tak, tu mi je super, imam 4 godine, visoka sam 3 metra, i evo, prvi put cvatem. Nas nema na Floraartu. Tamo su samo neke kadifice, petunije... Samo da mi ptice ne pojedu sve sjemenke!? I moja plavuša ima dobre prijateljice - moja djeca ići će u dobre, stručne ruke! Hvala sudbini - i tati Mili.

GINKO - Ginko biloba
Te se jeseni naša mama baš lijepo okitila sjemenkama. Sve bi mi lijepo u proljeće nikle i rasle uz nju u Botaničkom vrtu. Onda je naišla profesorica Jasugo, uzela nas u vrećicu i odnijela u jedan drugi vrt. Više je nismo vidjeli, ali sad nas gleda neko drugo lice, plava kosa, zelene oči, meka ruka - jao nama, pa to je plavuša!! U proljeće ruka nas posadi u zemlju i svi mi niknemo. Znatiželjno virimo gdje smo. Svatko od nas uskoro dobije svoju teglicu, a vrlo brzo i svoj novi dom. Pokloni nas plavuša i u Istru i u Gračane. Ja sam ostala kod nje. Prošle jeseni dugo je nije bilo. Kad se pojavila - kaže da je bila u Japanu i gledala našu braću. Tamo ginko raste tanko i visoko, s malim, malim listićima. Kaže ona: “Ajme, koliki su listovi, pravi gigantski!” Je, to je tako, ljubav se ljubavlju vraća. Plavuša voli mene - ja volim nju. Moram biti lijepa - svi mi se dive i čude - ipak sam ja ljepotica iz Zemlje Izlazećeg Sunca. Zorom se razgovaram s braćom irisima, trešnjom, javorom, euonimusom, gynurom - ne znamo doduše japanski, ali treperimo listovima i razmemo se, kaj ne!? Vidi se da smo svi zdravi, siti i zadovoljni. Ipak, nisu sve plavuše samo plavuše iz viceva! Naša ima - diplomu. Njezin diplomski rad smo - mi!  

SMOKVA - Ficus carica
Cijelo vrijeme slušam i slušam - ne čujem valove ni cvrčke, sirene brodova što prolaze, ne vidim masline, ni loze, ne reve magarac... Moji listovi su veliki, sjajni, tamnozeleni, plodovi su veliki, sočni... Doduše, nisu tako jako slatke kao uz more, ali ona naša luda plavuša od njih radi džem i štrudlu, zamrzava ih i jede usred zime... Bere ih do mraza, a svako jutro pojede po dvije moje smokve i šaku malina. Oko mene nema kamenja, fina je zemlja, malčirana djetelinom. Ne mogu reći da sam gladna ni žedna, a ni ljubavi mi ne fali. Samo, gdje ja to rastem? Oko mene sve se zeleni i šareni, lete pčele i bumbari, s balkona me gledaju djeca, prolaze ljudi, auti - kako li sam ja došla u Zagreb? Ma, donio me kao malu onaj barba Ivan, s Ugljana, ima tome već 5-6 godina. I tako ja u tuđini, u stranom svijetu živim, rastem i plodim, ali mi fali oni mali kus Dalmacije, kamen, cvrčak i more! Eeee, da mi je imat noge! Otišla bih ja kad-tad!

CRNI TULIPAN - Tulipagesneriana negra
Ovo je da umreš od očaja! Svi su već procvali - i bijeli i roza i žuti i crveni i šareni i parrot i roccoco... Samo sam ja još ružno pače - a neće biti puno drugačije niti kad se rascvatem. Kaj god, crni labud ružan je i u Labuđem jezeru! No, što je, tu je. Skočimo i zaplivajmo, hoću reći cvatimo. Kaj se ti bijeli praviš važan, ni bijela ni crna nisu boja! A vidi ti ovog ljepotana! Pravi gipsy! To još nisam vidio! Gdje li je samo ovog nabavila?! Ona uvijek mora imati nešto posebno! Jesu li to kritike ili pohvale? Aaa, to su one zavidne mojo plavuši - na meni!? Mora da sam zgodan kad kažu da sam ljepotan! Labud je ipak labud pa makar bio i crni (tulipan)! Baš su me komplimenti smantali u glavi!

DATURA - Brugmansia
Kako je to čudno i mi nemamo noge, a svejedno putujemo! Evo, na primjer ja: preci su mi iz Meksika i Teksasa, iz pustinje, žarki dani, hladne noći, malo vode. Mora da sam ovamo stigla kako sjemenka, no toga se ionako ne sjećam. Ok, preko zime sam u podrumu, u tami. Od Sv. Sofije do Svih Svetih sam u dvorištu, na suncu i u polusjeni. Jako sam žedna i često moram piti (ali nemam “šećer”). To je tako uvijek prije nego dobijem cvjetove. Zna to ona moja plavuša i hrani me 15-15-15 (jasno, tu kombinaciju može zapamtiti), no to je NPK i slučajno je pogodila šifru. I onda krenu gledatelji - divitelji (mislim, oni koji mi se dive). Ona me pokazuje kao veliku ljepotu i rijetkost - kao da sam Mona Lisa. A u Meksiku mojih klonova koliko želiš - širom prirode i pustinje. I još svima govori kako sam otrovna. Pa moram biti, inače bi me pojeli od ljepote i miline! Sva sreća da nisam janjetina!! Dobar je strah. Bar me stalno ne pipkaju! A gledanje ne boli, laska mi, čast!!

YUKA - Yuca filamentosa
U srce Istre, u jedno selo - čiji stanovnici svi imaju isto prezime, a i selo se tako zove - prije 30 godina donijela me teta Milada Iz Pule, posadila u plodnu crvenicu u dvorištu - i ostavila. Sunce me je grijalo - ljeti raskošno, zimi škrtije, ali uvijek dovoljno da ne nazebem. Ljeti me je očistila od suhih listova i ponekad zalila ona moja plavuša iz Zagreba i uvijek se nabola na neki od mojih listova. Što me ona mora pipkati!? Bože, kad se sjetim, 30 godina ona se divi mojim bodljama i listovima. I konačno mi je dojadila. Stotinu i više cvjetova, bijelih kao voštanih latica nalik orhideji - to ti je prizor za pamćenje! To sad vidi prvi i posljedni put! Ali, da, ti ćeš nju nadmudriti!? Slika me iz svih uglova. Opet će se u Zagrebu hvaliti pred svima s mojom ljepotom, ali ne kao u pričama, nego dokumentirano, s color fotosima. A možda me “sprži” i na CD! Ili završim u nekoj foto-monografiji! S mojom plavušom nikad ne znaš što joj se mota po glavi!