Srijeda, 08.02.2012
 
 
English Croatian French German Italian Spanish
Izbornik
Novosti
Cjenik oglašavanja
Tiskano izdanje
Uvjeti korištenja
Autori tekstova
Adresar
Besplatno izdanje časopsia Moj Cvijet
Moj Cvijet Online
Drveće i grmovi
Četinjače
Penjačice
Ruže
Vrtno cvijeće
Jednogodišnje bilje
Trajnice
Sukulenti i kaktusi
Trave, bambusi, paprati
Vodeno bilje
Egzotično bilje
Lukovice i gomolji
Začinsko bilje
Sobno bilje
Ljekovito bilje i zdravlje
Vrt
Projektiranje vrta
Okućnica
Balkon i terasa
Mediteranski vrt
Vrtlarski savjeti
Voćnjak
Povrtnjak
Zaštita bilja
Cvjetni aranžmani
Uređenje interijera
Uradi sam
Ekologija
Svijet bilja
Putopisi
Galerija
Broj posjetilaca
Gostiju online: 39
Oglašivači





Zaboravili ste šifru?

Rijetki i mali rodovi Ispis E-mail
Hrvoje Bešlić   
Nedjelja, 08.03.2009

Image
Aztekium

Tijekom prošle dvije godine upoznavao sam vas s rodovima koji posjeduju brojne vrste. Ove godine predstavit ću vam male rodovi više puta s jednim predstavnikom.  Iako mali, ovi rodovi svojom ljepotom i raritetnošću zauzimaju počasno mjesto u porodici kaktusa, a svojim uzgajivačima osiguravaju titulu “majstora kaktusarstva”.
Kao i Asteci koji su se morali povući na nepristupačna mjesta meksičkih gudura pred naletom europskih osvajača, tako su se i ovi mali kaktusi tražeći svoje mjesto pod suncem, povukli na tako nepristupačna mjesta meksičkih vrleti, da se i dan danas na strmim, gipsanim liticama otkrivaju nove vrste ovoga malog roda. Tako je tek u rujnu 1991. godine, uz već poznatog A. ritteri, Georg Hinton pronašao i drugog stanara ovog roda A. hintonii, te tako otkrio dugo skriveno “astečko blago” koje je iznenadilo i oduševilo kaktusarski svijet.

Image Aztekium je sičušna, plosnata sivozelena biljčica. Tijelo je gusto izborano s 9-11 plitkih rebara, među kojima se nalaze i međurebra. Iz sićušnih bradavica izbijaju do tri kratke savijene bodljice, a iz vegetativnog vrha u ljetnim mjesecima izbija sićušni ružičasti cvijetić. Kako raste po gipsanim liticama na kojima se voda teško zadržava, aztekium treba  uzgajati u suhom režimu tijekom cijele godine na što osunčanijem mjestu. Za uzgoj su najbolji manji glineni lončići koji brzo isušuju okolinu korijena. Supstrat mora biti vrlo porozan s velikim udjelom vapnenastog pijeska.  Kako bi što uspješnije uzgajali i ubrzali rast ovog minijaturnog kaktusa, mnogi kaktusari aztekium kaleme, pri čemu im pospješuju stvaranje mladica, dlačica iz bradavica i vegetativnog vrha.

Image
Ariocarpus retues
Ako među kaktusima postoji plemenit rod, onda su ariokarpusi plemići bez premca. Svoje plemićke korijene vuku još od davne 1884., kada su u Europu uvezena prva tri primjerka ovog roda, pri čemu je u Parizu jedan prodan za 200 dolara, što je u tom trenutku bilo više od težine tog kaktusa u zlatu. Nakon što je jedna vrsta prozvana po ruskom princu i ljubitelju hortikulture Kotschubey, princ je platio čak tisuću franaka kako bi došao u posjed kaktusa koji nosi njegovo ime. Iako danas nisu tako astsronomski skupi, Ariokarpusi su i dalje cijenjeni, što pokazuje cijena koju ćete platiti za 10 sjemenki - do 50 kuna. Ovi češerasti kaktusi rastu vrlo sporo, tik uz tlo, a ponekad i nešto ispod razine tla. Tijelo je prekriveno mamilama preobraženim u ljuske koje kod starijih primjeraka vremenom mogu i okameniti. Iz vunice koja se formira na vegetacijskom vrhu tijekom ljeta izbijaju krupni bijeli, ružičasti, ljubičasti i žuti cvjetovi.

ImageOvaj rod od šest vrsti A. agavoides, A. bravoanus, A. fissuratus, A. kotschoubeyanus, A. retusus, A.scaphirostris u svojoj domovini, južnim dijelovima Teksasa i Meksiku vrlo je ugrožen. Uzgoj ariokarpusa preporuča se iskusnijim kaktusarima jer zahtijevaju posebnu njegu. Kao i svi, meksički kaktusi zahtijevaju mnogo sunca te mineralni supstrat na bazi vapnenca. Za vrijeme vegetacije ariokarpuse zalijevamo vrlo oprezno, tijekom proljeća jednom, povremeno tijekom ljeta te u ranu jesen temeljito nekoliko puta. Tijekom zimskih mjeseci najbolje je preskočiti zalijevanje, a posebno moramo paziti na vunicu vegetativnog vrha koja u svakom trenutku mora biti suha, jer bi  u suprotnom moglo doći do truljenja vegetacijskog vrha.  Ovaj plemeniti rod prvi je opisao manje poznati belgijski botaničar i hortikulturist Michel Scheidweiler.