Lijepe, zanimljive i nove biljke uvijek su privlačile pažnju vrtlara i ljubitelja cvijeća. Najveća pomama za novim vrstama vladala je u 18. Stoljeću, kada su se nove i zanimljive vrste iz cijelog svijeta dovozile u Europu, a njihovu uzgoju se posvećivala posebna pažnja. Unesene biljke najčešće su imale potpuno drugačije uzgojne potrebe od onih koje su vladale u Europi, pa su se tijekom zime čuvale u staklenicima, ponekad izgrađenima samo za njih. Danas kada je tempo života znatno ubrzaniji nego što je bio u to vrijeme, svatko od nas želi imati lijepi vrt, a da za to potroši što manje novca i vremena.  Manji trošak za biljke, ali i za njihovo održavanje osobito je značajan u kriznim vremenima ne samo za održavanje malih kućnih vrtova već i za održavanje javnih površina, za čije se održavanje treba potrošiti što manje novca, a gredice trebaju izgledati što je bolje moguće. Korištenjem autohtonih vrsta i vrsta čiji se uzgojni uvjeti ne razlikuju mnogo u odnosu na prostor gdje se biljke koriste za ukrašavanje štedi se novac za održavanje. Većina navedenih biljaka su dvogodišnje vrste ili trajnice pa ih nije potrebno mijenjati svake sezone, već ih treba kombinirati, s bujnim cvjetnicama kako bi gredice bile atraktivne i zelene tijekom čitave godine.

Jajolika baršunka (Lagurus ovatus)

Vrsta je iz porodice trava, karakteristična za mediteranski prostor. Česta je vrsta na livadama naših otoka, a kao ukrasna vrsta uzgaja se diljem svijeta. Zanimljiva je  zbog mekanih, svilenkastih cvatova, koji se mogu koristiti za aranžiranje svježih i suhih cvjetnih aranžmana. Jednogodišnja je ukrasna vrsta koja naraste do 50 cm u visinu i do 30 cm u širinu. Najljepša je u vrijeme cvatnje koja traje od srpnja pa sve do rujna. Sjemenke iz cvjetnih glavica služe kao hrana za ptice, pa se ujedno može koristiti za privlačenje životinja, osobito ptica u vrt. Razvija jak korijen i dobro veže tlo pa se ujedno može koristiti i za sprečavanje erozije na nagnutim terenima. Najbolje uspijeva na sunčanim mjestima u dobro ocjeditom, neutralnim do blago alkalnim tlima. Za uspješan uzgoj u težim tlima potrebno je popraviti sastav tla, dodavanjem pijeska i organske tvari. Najlakše ju je razmnožiti sjemenom, koje se može skupiti iz dozrelih sjemenih glavica. Na prirodnim staništima biljka se samozasijava, i tako osigurava opstanak iz godine u godinu. Ako je razmnožavate sjemenom, morate je zasijati na otvorenom u proljeće, najbolje 2-3 tjedna prije posljednjeg mraza. Iako jako dobro podnosi sušu, za sušnih dana biljke zalijevajte kako bi ostale bujne, no nemojte pretjerivati. Gornji sloj tla redovito prozračujte kako biste spriječili propadanje korijena biljke u težim tlima.

Vodena perunika (Iris pseudacorus)

Jedna je od mnogobrojnih vrsta iz roda Irisa, po svojoj ljepoti niti malo ne zaostaje za ostalim vrstama iz ove vrstama bogate porodice. Za razliku od nekih drugih vrsta irisa koje možete pronaći samo u vrtlarijama, ovu nadasve dekorativnu vrstu možete pronaći na prirodnim staništima diljem sjeverne Europe, sjeverne Amerike i Azije. Uspijeva na vlažnim tlima, najčešće u vlažnom pojasu uz rub vode ili u plićacima jezera i bara. Karakteriziraju je žuti cvjetovi koji biljku krase u proljeće. Listovi su zeleni sabljasti, visoki oko 1 m. Kako su njezinu ljepotu i lak uzgoj diljem svijeta odavno zamijetili vrtlari, do sada je križanjem napravljeno nekoliko sorti ove vrste s različitom bojom cvjetova. Iako najbolje uspijeva na vlažnim staništima, dobro će rasti i u manje vlažnom tlu. Zasađena uz rub jezerca ili neko drugo mjesto s dosta vlage, biljka mora biti smještena na sunčanome mjestu. Sadite li je u ocjedito, prozračno tlo, smjestite je u polusjenu tako da bude zaštićena od izravnog podnevnog sunca. Za sušnih dana biljke redovito zalijevajte, kako bi se održala i rasla. Možete je koristiti za ukrašavanje plićaka vrtnih jezerca, kao i njihovih rubova, gdje će se ova biljka pokazati u svom najboljem svjetlu. Uspijevat će i u lakšim tlima, a kako bi i tamo dostigla svoj maksimum, potrebno ju je zalijevati tijekom sušnog razdoblja. Razmnožiti je možete dijeljenjem u kasno ljeto ili sjemenom koje dozrijeva nakon cvatnje, a biljkama dobivenim iz sjemena treba dvije godine da procvatu. Biljke se u prirodi samostalno zasijavaju. Osim za ukrašavanje vrta, koristi se i kao rezano cvijeće za vazu. Osušeni plodovi sa sjemenkama vrlo su atraktivni u živim i suhim buketima.

Potočnjak (Lythrum salicaria)

Još je jedna vrsta stvorena za rast u vlažnim uvjetima, prirodna staništa nalaze se diljem Europe, Azije i sjeverne Amerike. U pojedinim dijelovima SAD-a potočnjak se toliko proširio da je postao invazivna korovna vrsta, te ga nije poželjno koristiti za ukrašavanje vrtova. Potočnjak ili vrbica kako je kod nas zovu raste uz obale rijeka i jezera na vlažnim i teškim tlima. Pa ju je lako zamijetiti uz ceste i putove. Naraste oko 80 m u visinu i do 50 cm u širinu. Listovi su joj uski kopljasti, zeleni. Od sredine pa sve do kraja ljeta stvara klasaste ružičaste cvatove sastavljene od četverolatičnih cvjetova. Uspijeva u težim tlima, neutralne do blago alkalne reakcije. Pogodna  je za sadnju uz rub vrtnih jezerca, kao i za sadnju na teškim i vlažnim tlima, na kojima uspijeva mali broj vrsta. Vrlo je otporna biljka, što se tiče niskih temperatura podnosi i do -25° C. Prilikom uzgoja držite je pod kontrolom jer se lako širi i zauzima svaki slobodan komadić tla. Razmnožava se sjetvom sjemena u proljeće ili presađivanjem mladih biljaka koje ste tijekom zime zasijali u hladna klijališta. Sjemenke možete skupiti nakon cvatnje s pojedinačnih biljaka. Osim sjemenom može se razmnožiti i dijeljenjem u ožujku ili listopadu. Možete je razmnožiti i pomoću zelenih reznica u proljeće. Koristite izbojke koji su potjerali iz tla kada dosegnu visinu od 8 – 10 cm. Zasadite ih u pojedinačne posude, smjestite ih u zasjenjeno mjesto dok se ne ukorijene. Zasadite ih na gredice početkom ljeta, kako bi do kolovoza mogle procvasti.

Livadni zvončić (Campanula patula)

Pripada porodici zvončika (Campanulaceae) u kojoj se nalazi više od 2000 vrsta. Raste diljem Europe, a najrasprostranjeniji je na mezofilnim livadama brdsko gorkog pojasa. Osim što se koristi kao ukrasna vrsta, medonosna je i ljekovita biljka. U vrtovima se uzgaja kao trajnica. Naraste u visinu do 60 cm. Listovi su jednostavni izmjenični bez palistića. Cvjetovi su dvospolni, zvonolikog oblika, plavo-ljubičaste boje. Za lošeg vremena kao i tijekom noći vise prema dolje i tako štite polen od vlage. Na vrhu cvjetne stapke najčešće dolazi nekoliko zvonolikih cvjetova, koji se javljaju od lipnja do kolovoza. Nije osobito zahtjevna biljka, dobro uspijeva na ocjeditim, ali vlažnim tlima. Tijekom ljeta ukoliko nema dovoljno vlage potrebno ju je redovito zalijevati. Dobro podnosi niske temperature. Razmnožava se sjemenom ili dijeljenjem u proljeće i u jesen. Može se razmnožiti i zelenim reznicama uzetima tijekom ljeta. S obzirom na to da je dosta visoka, poželjno ju je saditi u sredinu gredice ili u pozadinu, kako ne bi zakrila ostale niže vrste. Tijekom jeseni i vlažnog proljeća potrebno ju je zaštititi od puževa jer je u suprotnom u potpunosti mogu uništiti.

Tratinčica (Bellis perenis)

Tratinčica je vrsta za koju su svi čuli, iako prije nije bilo potrebe da se uzgaja u vrtovima, jer je  bez posebnog poziva rasla u svakom dvorištu i na svakom travnjaku, danas kada su se uvjeti uzgoja i potrebe izmijenili, tratinčica je i više nego dobrodošla na vrtne gredice. Njezin ukrasni potencijal vrtlari su odavno prepoznali pa danas postoji više sorti ove dobro poznate vrste koje se sada, malo „redizajnirana“, neizostavno uzgaja na vrtnim gredicama u ružičastoj, crvenoj ili bijeloj boji tijekom proljeća. Tratinčica pripada porodici Asteraceae, a osim što je oduvijek bila ukras europskih livada, travnjaka i okućnica, koristila se i koristi se i danas kao ljekovita vrsta. Tratinčica je dvogodišnja biljka, no dijeljenjem i samozasijavanjem se neprestano održava pa je možemo nazvati i trajnicom. Naraste svega 20 cm u visinu. Zeleni listovi tvore rozetu iz koje tijekom čitavog proljeća i početkom ljeta rastu bijeli cvjetovi. Danas postoji velik broj sorti ove vrste s duplim ružičastim, crvenim ili bijelim cvjetovima. Razmnožava se dijeljenjem nakon cvatnje ili sjemenom tijekom ljeta kako biste je mogli saditi u kasnu jesen da cvate sljedeće proljeće. Nije od velikih zahtjeva, najbolje uspijeva na ocjeditim tlima neutralne pH reakcije. Uzgajati je možete na rubove gredica, kao pokrivačicu tla ili kao vrstu za kamenjaru.

Puzava ivica (Ajuga reptans)

Zanimljiva je trajnica, koja ukoliko se ne kontrolira, može postati invazivna korovna vrsta. Prirodna staništa nalaze se na prostoru Euroazije, a kao ukrasna vrsta osim u europskim vrtovima, često se koristi u Americi. Pripada porodici usnjača (Lamiaceae), što se može primijetiti po njezinu cvijetu koji je svojim izgledom tipičan za tu porodicu i sličan cvjetovima ružmarina, kadulje ili lavande. Listovi su joj jajoliki, dlakavi kao i cvjetna stapka. Cvate od kraja travnja pa sve do lipnja. Plavi ili plavo-ljubičasti cvjetovi dolaze skupljeni u klasove na stapkama visokim oko 15 cm, što je ujedno i puna visina biljke. Nakon cvatnje biljka se razmnožava vriježama, te ju je stoga potrebno kontrolirati kako se ne bi pretjerano raširila. Nije pretjerano zahtjevna pa će dobro rasti i na teškim tlima iako joj bolje odgovaraju prozračnija tla s dosta vlage. Tijekom ljeta za sušnog vremena biljke zalijevajte, a ako su zasađene u teškom tlu, redovito prozračujte prostor oko biljaka kako korijen ne bi strunuo. Dodatak pijeska ili organske tvari znatno će popraviti situaciju. Ako se ne razmnoži sama, možete je razmnožiti dijeljenjem nakon cvatnje ili tijekom jeseni. Lako se ukorjenjuje pa je pogodna za vrtlare početnike. Zbog  niskog rasta koristi se za sadnju uz rubove gredica ili kao pokrivačica tla.

Kolotoč (Telekia speciosa)

Gomoljasta je trajnica, čiji intenzivno žuti cvjetovi izgledom podsjećaju na male suncokrete. Prirodna staništa nalaze se u planinskim područjima Ukrajine, Turske, Kavkaskoga gorja i Balkanskog poluotoka. Dok je na našim livadama redovito nalazimo kako bezbrižno i gotovo nezamijećeno raste, njezinu ukrasnu vrijednost u ostalim krajevima svijeta su odavno prepoznali, te se često koristi kao ukrasna vrsta. Može narasti do jednog metra u visinu i širinu. Listovi su joj srednje veliki srcoliki, na naličju dlakavi. Cvatovi, nalik na cvatove ivančice, dolaze na zasebnim stapkama. Promjer cvijeta je otprilike oko 7 – 8 cm. U sredini se nalazi veliki žuti do narančasti disk, okružen žutim „laticama“. Biljka cvate  od kasnog ljeta pa sve do jeseni. Dobro uspijeva na osrednjim dobro dreniranim tlima, u polusjeni, dobro podnosi sunce, no za uspješan rast na sunčanim mjestima tijekom sušnih dana treba ju obilno zalijevati. Lako se uzgaja iz sjemena, a nerijetko se i samo zasijava u vrtu u povoljnim uvjetima. Zasadite je na mjesto zaštićeno od jakih udara vjetra. Nakon cvatnje uklonite ocvale cvjetove. Dobro će se uklopiti u prirodnim, pomalo „divljim“ vrtovima. Na gredicama se češće koristi kao popuna nego kao središnja vrsta. Prekrasni žuti cvjetovi lijepo djeluju na gredicama u kasno ljeto ili jesen, kada ostale vrste polako prestaju cvasti.  Zbog malih zahtjeva pogodna je za početnike, i sve one koji nemaju mnogo vremena za brigu o vrtu.

Divokozjak (Doronicum caucasicum)

Divokozjak je otporna trajnica iz porodice Asteraceae, jedna je od onih biljaka koje se pojavljuju u rano proljeće. Iako se rijetko susreće u našim vrtovima, u nekim drugim zemljama poput Velike Britanije ili SAD-a davno su prepoznali ukrasnu vrijednost ove vrste.  U rano proljeće najprije izbija srcoliko nazubljeno lišće, iz kojeg već u travnju izbijaju cvjetne stapke što na vrhovima nose prekrasne žute cvjetove, nalik cvjetovima ivančice. Biljka naraste oko 60 centimetara u širinu i visinu. Najbolje uspijeva i najduže cvate zasađena u polusjeni, iako će lijepo izgledati zasađena na sunčanim gredicama, jako proljetno sunce može opržiti žute cvjetove, koji zbog toga postaju bjelkasti i brže venu. Voli dosta vlage, pa tlo oko nje treba uvijek biti vlažno. Najbolje uspijeva na humusom bogatim tlima. Otporna je i na onečišćenja zraka karakteristična za gradska područja, pa je pogodna i za ukrašavanje zelenih površina. Tijekom ljeta za velikih vrućina rast stagnira. Kako biste spriječili propadanje biljke uzrokovano nedostatkom vlage, tlo oko biljke malčirajte korom. U prirodi se razmnožava podzemnim vriježama, a vrtlari je razmnožavaju sjemenom i dijeljenjem, no sjeme je vrlo sitno i lagano pa će ga vjerojatno prije odnijeti vjetar nego li ga stignete skupiti. Ukoliko ćete biljku razmnožavati sjemenom, sjeme sijte na otvorenom, jer da bi biljke isklijale, sjemenka mora proći proces stratifikacije. Divokozjak se može razmnožiti i dijeljenjem od rujna do studenoga. Iako je  najljepša tijekom proljeća, a u ostalom dijelu godine ostaje vidljivo samo zeleno lišće, ova biljka svakako treba imati mjesto u vrtu, zasađena s biljkama koje će je nadopunjavati tijekom ostatka godine. Nije zahtjevna za uzgoj, a cvjetovi koji dolaze u rano proljeće mogu se koristiti  za rez. Cvjetovi divokozjaka privlače leptire i korisne kukce prije nego druge biljke procvatu. Pogodan je za sadnju u kamenjare, na rubove gredica, pa čak i za sadnju u posude na balkonima i terasama. Ova vrsta je na prirodnim staništima zaštićena još od davne 1958. godine,  a svi njezini dijelovi su otrovni, tako da probleme ljudskom zdravlju može izazvati ako se neki dio biljke proguta.