Na spomen proljeća, prvo će vam napamet pasti jaglaci, šafrani, narcise, tulipani, ali ne čini jedna lasta proljeće, pa tako ni lukovice. Mnogo je drugih vrsta jednogodišnjeg, a osobito višegodišnjih vrsta (trajnica), koje svojim cvjetovima čine proljeće upravo tako lijepim kakvo je. Prednost trajnica nad drugim vrstama je u tome što ne zahtijevaju mnogo pozornosti i brige. Prije njihove sadnje, koja se može obaviti u proljeće ili jesen, valja dobro pripremiti tlo. Ukoliko ste ga tijekom jeseni preštihali, sada gredice treba prekopati i poravnati grabljicama, tek na tako pripremljenu zemlju možete saditi biljke. Razmak između biljaka treba prilagoditi svakoj vrsti posebno, one većeg kabitusa zahtijevaju veći razmak, dok će između manjih biljaka razmak biti nešto manji, ali treba paziti da se prilikom sadnje bujnih vrsta ne pretjera s brojem zasađenih biljaka. Nakon sadnje trajnice se vrlo jednostavno održavaju. Zalijevati ih treba tek za vrijeme jakih suša, tijekom cvatnje treba uklanjati ocvale cvjetove, a plijevljenje i okopavanje potrebno je samo dok trajnice ne pokriju zemlju na mjestima gdje rastu.
U proljeće ćete najprije zamijetiti prekrasne male mirisne cvjetove ljubičica, a potom i ostalih vrsta, koje će gredicama podariti živost. Iako se trajnice uglavnom sade na gredice, u nekoj vlastitoj kreaciji možete ih koristiti i za ukrašavanju balkona i terasa. Evo nekoliko trajnica koje će vam zasigurno uljepšati ne samo ovo proljeće već i mnoga nadolazeća ako ih samo zasadite u svom vrtu.

Ljubičica (Viola odorata)

Ova trajnica mirisnih cvjetova dobro je poznata od davnih vremena. Spominje se još u grčkoj i rimskoj mitologiji, a u obje je vezana za glavna božanstva – Zeusa odnosno Jupitera. Ljubičica svoje mjesto ima i u kršćanskoj ikonografiji gdje se veže za djevicu Mariju i sv. Valentina. Iako se uzgaja od davnina, procvat doživljava tijekom 19. st., kada se diljem Europe uzgajaju stari, ali stvaraju novi kultivari većih i mirisnijih cvjetova. Iako je danas već pomalo zaboravljena vrsta, još je vrlo živahno rasla u vrtovima naših baka, i zato je i dalje treba sačuvati u vrtovima, a to uistinu nije teško jer jednom kada se ukorijeni, vrlo se teško riješiti ove biljke, a ponekad gotovo postane i korov. Ljubičica je jastučasta trajnica koju krase srcoliki listovi, a u proljeće je krase ljubičasti mirisni cvjetovi. Dobro uspijeva na polusjenovitim i sjenovitim ekspozicijama, kao i na svim vrstama tla, pa tako i na kiselim i teškim tlima na kojima uspijeva malo biljaka. Tijekom uzgoja nije joj potrebna osobita njega, zalijeva se po potrebi jedino u sušnim razdobljima. Što je kvalitetnija zemlja u koju je biljka zasađena, biljka će biti bujnija, a samim time i bogatija cvatnja. Razmnožiti je možete dijeljenjem u proljeće nakon cvatnje ili u jesen sjemenom, biljka cvate tek u drugoj godini pa prilikom uzgoja iz sjemena valja pričekati barem dvije godine do prve cvatnje. Koristiti je možete za popunjavanje prostora na gredicama, za stvaranje obruba puteljaka i gredica u vrtovima, a u prirodi ćete je naći uz rubove šuma ili putove.

Pahisandra (Pachysandra terminalis)

Trajnica je koja se diljem svijeta proširila iz Japana. Niskog je rasta pa doseže visinu od najviše 15 cm, zanimljiva nam je zbog atraktivnog zelenog sjajnog lisnatog tepiha, koji tvore njezini listovi. Uvijek se koristi kao pokrivačica tla, bilo samostalno ili u grupama. Biljka se vrlo lako sama širi vriježama i dijeljenjem. Vrlo je sporog rasta, dobro uspijeva u polusjeni, sjeni pa i u dubokoj hladovini, voli vlažna tla na kojima ne stoji suvišna voda, ali može podnijeti i povremenu sušu. Najbolje uspijeva na neutralnim ili blago lužnatim tlima. Biljke zasađene na sunčanim, kao i na suhima ili suviše vlažnim mjestima s lošom drenažom slabo i gotovo nikako ne uspijevaju, a to se vrlo brzo očituje u klorotičnom izgledu biljaka zasađenih na takvome mjestu. Razmnožava se ukorjenjivanjem korjenovih reznica, dijeljenjem ili odvajanje biljaka kćeri. Da bi zatvorila predviđeni dio vrta, zbog sporog rasta biljkama pahisandre trebat će i do tri godine. Tijekom jeseni i zime biljka odbaci dio listova, koje treba ostaviti na gredicama sve do proljeća. Treba ih ukloniti tek nakon kretanja vegetacije kako ne bi došlo do pucanja starih biljaka, od hladnoće te kako bi se stvorio prostor za rast mladih listova. Listovi pahisandre su srednje do tamnozelene boje, sjajni, gotovo voštani zimzeleni na vrhovima nazubljeni. Tijekom ožujka i travnja biljka cvate kremasto bijelim štitastim cvjetovima, koji iako su među prvim proljetnim cvjetnicama, nisu zanimljivi kao ukras. Od proljeća se biljka pomlađuje novim mladim svijetlozelenim izbojcima koji do zime postanu poludrvenasti. Pahisandra je zimzelena pokrivačica tla za masovnu ili grupnu sadnju na istočnoj ili sjevernoj strani zgrada ili u sjeni stabala ili nekih drugih objekata.

Gromotulja, rušeljka (Alyssum montanum)

Gromotulja je tipična europska planinska vrsta, u vrtove i suhozide proširila se s alpskih područja, gdje prirodno raste na vrlo siromašnim kamenitim tlima, pa ćete je možda susresti i pod nazivom kamenita trava. Ova biljka je još jedna od trajnica niskog rasta, visoka je svega 20 – 30 cm, a jedna biljka može pokriti površinu od 0.5 m². Listovi su joj ovalni sivo-zelene boje prekriveni dlačicama. Tijekom ranog proljeća krase je mnogobrojni žuti cvatovi koji izuzetno dugo cvatu od travnja pa sve do lipnja. Upravo njezina duga cvatnja čini je nezamjenjivom u uređenju suhozida i kamenjara, kao i ostalih gredica. Najbolje uspijeva na sunčanim, dobro dreniranim mjestima, na siromašnim uglavnom kamenitim i šljunčanim tlima. Razmnožiti se može sjemenom ili reznicama. Ukoliko se radi o čistim vrstama, biljke se razmnožavaju sjemenom, dok se sorte kako bi se sačuvale sve odlike iste razmnožavaju pomoću reznica. Razvija duboko korijenje koje biljci omogućava preživljavanje u sušnim razdobljima. Zbog vrlo bujnog rasta vrlo lako izmakne kontroli stoga ju  je potrebno redovito podrezivati. Kako bi ostala u zadanim okvirima, rezidba će ujedno omogućiti i zdraviji rast biljke. Možete je koristiti za uređenje suhozida i kamenjara, ali isto tako i za pokrivanje obronaka, ali i kao ispunu šupljina u popločenjima.

Gušarka (Arabis caucasica)

Gušarka je europska trajnica, koja oblikuje niske jastučaste kupove, koje tijekom proljeća krase mnogobrojni sitni ljubičasti ili ružičasti jednostruki cvjetovi. Pripada porodici krstašica (Brassicaceae), rodu Arabis  u kojem se nalazi veliki broj vrsta, a među njima je i hrvatska gušarka (Arabis croatica) koja je jedna od naših endemskih vrsta, a prirodna staništa hrvatske gušarke nalaze se na području Velebita. Osim u vrtovima uvriježene vrste A. caucasica, važno je istaknuti i vrstu A. alpina, koja se također koristi u uređenju vrtova. Gušarka je vrsta niskog rasta te joj visina ne prelazi 30 cm. Listovi su joj zimzeleni, sivo-zelene boje, formiraju prizemnu rozetu. Bijeli, ružičasti ili ljubičasti cvjetovi formiraju grozdaste cvatove. S obzirom na to da su medonosni, privlače pčele i leptire. Najintenzivnije cvate tijekom travnja i svibnja, no ovisno o temperaturama i dugotrajnosti zime može cvasti od ožujka do lipnja. Razmnožava se dijeljenjem ili reznicama dok se čiste vrste mogu razmnožavati i sjemenom. Najbolje uspijeva na sunčanim mjestima i siromašnom, ali dobro dreniranom kamenitom tlu. Prilikom uzgoja ne zahtijeva mnogo njege, kako vrlo bujno raste, nakon cvatnje je potrebno porezati stabljike da se ne bi pretjerano širila i potisnula druge vrste zasađene u blizini. Koristi se za uređenje kamenjara, suhozida, za obrubljivanje puteljaka ili gredica te kao pokrivač tla.

Plavi jastučac (Aubrieta deltoidea)

Plavi jastučac ili aubrieta je još jedna europska trajnica iz porodice krstašica (Brassicaceae), koja se zbog ljepote i bujne cvatnje proširila diljem svijeta, a kako se dogodi da zbog bujnog rasta ponekad „pobjegne“ iz vrtova u nekim je područjima postala korovna vrsta. To je zimzelena trajnica niskog habitusa, naraste svega do 15 cm u visinu. Sivozeleni listovi tvore mekane „jastučiće“ koji nas svakog proljeća iznova oduševljavaju „slapovima“ sitnih bijelih, ružičastih, crvenih, plavih ili ljubičastih cvjetova, koji gredice vrtova krase od travnja do lipnja. Najbolje uspijeva na sunčanim do polusjenovitim, vapnenim, hranjivim, propusnim tlima, no za razliku od drugih sličnih vrsta treba više vlage, osobito u sušnim ljetnim mjesecima. Iako se može razmnožiti reznicama i sjemenom, najlakši način razmnožavanja je dijeljenje u proljeće nakon cvatnje. Vrlo se brzo širi, pa je nakon cvatnje potrebno porezati izbojke kako bi se biljka zadržala na željenome mjestu. Koristi se za uređenje suhozida i kamenjara, za stvaranje rubova oko gredica, kao pokrivač tla na ravnim ili nagnutim terenima gdje teško uspijevaju druge vrste. Kako biste postigli što zanimljiviji izgled rubnih gredica, osobito onih pored puteljaka, prije aubriete, odnosno ukoliko je već posađena, između biljaka u jesen zasadite lukovice niskih narcisa ili tulipana po mogućnosti u kontrastnoj boji poput žute ukoliko imate aubrietu ljubičastih ili plavih cvjetova.

Bergenija (Bergenia cordifolia)

Bergenija je zasigurno jedna od dobro poznati trajnica na našim područjima, zbog ljepote listova i cvjetova koristila se kao ukras i u vrtovima naših baka. Ime je dobila po njemačkom botaničaru Karlu Augustu von Bergenu, a naziv cordifolia, znači srcoliki list, što doslovno i opisuje oblik njezinih listova. Trajnica je zimzelenih listova koja naraste 30-40 cm u visinu, dok u širinu naraste i do 60 cm. Iako su joj dimenzije znatno opsežnije od naprijed navedenih vrsta, njezina je prednost u tome što sporo raste pa se koristi za pokrivanje manjih površina. Listovi bergenije su oko 30 cm dugi i 15 cm široki glatki, kožasti, tijekom ljeta zeleno obojeni, dok tijekom zime poprime purpurnu boju. U rano proljeće biljku krase cvatovi koji dolaze na 15 cm visokim stapkama, a formiraju ih mali najčešće ružičasti cvjetovi, iako postoje i sorte s bijelim cvjetovima. Nije zahtjevna trajnica u pogledu vrste tla i položaja. Iako najbolje uspijeva na sunčanim ekspozicijama, jednako će dobro rasti i u polusjeni. Voli humusna, dobro propusna tla. Razmnožiti je možete u proljeće dijeljenjem. Poželjno je da nakon cvatnje uklonite ocvale cvjetove, kao i listove koji su se tijekom zime osušili. Koristi se kao pokrivač tla za manje površine, također i za uređenje sjenovitih mjesta, za obrubljivanje prilaznih putova te za uređenje gradskih zelenih površina gdje se vrlo često sadi oko raznih spomenika. Vrlo dobro se kombinira s hostom i papratima, a s obzirom na atraktivan izgled tijekom cijele godine, poželjno ju je saditi na vidljiva mjesta, kako bi zapela za oko slučajnim prolaznicima i očarala ih svojom ljepotom.

Sniježak (Iberis sempervirens)

Narodni naziv sniježak zaslužila je zbog prekrasnih bijelih cvjetova, koji čine gusti bijeli „sag“ pa se od travnja pa sve do lipnja čini kao da je vrt prekriven snijegom. Ova vrsta pripada porodici krstašica (Brassicaceae), te je kao i neke prethodne vrste krase sitni sivo-zeleni listovi, koji formiraju niske zelene jastučiće. U proljeće biljku krase sitni bijeli mirisni cvjetovi, koji skupljeni u štitac na biljci izgledaju kao male bijele kugle, a pojavljuju se od travnja pa sve do lipnja. Sniježak se može razmnožavati sjemenom koje se sije u proljeće ili reznicama koje treba uzeti nakon cvatnje. Najbolje uspijeva na siromašnim kamenitim tlima, a jednom kada se dobro ukorijeni dobro podnosi i sušu, veći problem mu može biti prezimjeti na tlima gdje se zadržava voda, takve biljke često brzo propadaju. S obzirom na to da se radi o biljci vrlo bujnoga raste, lako se širi pa ju je nakon cvatnje poželjno prikratiti kako se ne bi pretjerano proširila. Najčešće se koristi kao pokrivačica tla, za obrubljivanje gredica ili vrtnih puteljaka, te za popunjavanje pukotina suhozida, ali najljepše izgleda kada se posadi uz rubove zida, kojeg vrlo brzo obraste, i u proljeće ukrasi prekrasnim cvjetovima.

Kukurijek (Heleborus niger)

Kukurijek pripada porodici žabnjaka (Ranunculaceae), rodu Helleborus u kojem se nalazi veliki broj vrsta koje su rasprostranjene po cijelom svijetu, no najviše različitih vrsta ovoga roda nalazi se upravo na Balkanskom poluotoku, pa tako i gore navedena vrsta. Prošećete li u proljeće šumom možete vidjeti više vrsta iz ovog roda koje samoniklo rastu na našim područjima. Listovi kukurijeka su sastavljeni, tamnozeleni tijekom cijele godine, dolaze na 10 cm dugim stapkama, a već krajem zime i početkom proljeća, ponekad još ispod snijega na 10 – 15 cm dugim cvjetnim stapkama dolaze bijeli jednostavni peterolatični cvjetovi. Najlakše ga je razmnožiti dijeljenjem u proljeće nakon cvatnje. Vrlo dobro uspijeva na polusjenovitim i sjenovitim  mjestima u kvalitetnoj zemlji, osjetljiv je na pH vrijednost tla, pa čim tlo postane blago kiselo biljka slabije uspijeva, a za uspješan rast treba dosta vlage osobito tijekom sušnih ljetnih mjeseci. Jedna je od omiljenih trajnica, zbog zimzelenog lišća, kao i zbog lijepih velikih bijelih cvjetova, koji se osim kao ukras na gredicama mogu koristiti i za rez.  S obzirom na to da je ova vrsta kod nas na prirodnim staništima zaštićena, biljke koje nađete u prirodi tamo i ostavite, a vrtne gredice ukrasite biljkama kupljenim u vrtnim centrima. Cvjetove ove vrste često u rano proljeće možemo pronaći u prodaji na tržnicama, pa ukoliko se nađete u prilici, kupiti ga promislite gdje je ubrano.